DOMAĆI
I STRANI PJESNICI
Linkovi sa izborom
poezije naših i svjetskih pjesnika.
ART-INFO
Link o najaktuelnijim zbivanjima u svijetu
književnosti.
PROJEKTI
Link sa prevodima poezije i proze naših
pjesnika i pisaca na strane jezike.
Georg Trakl
Ništa više ne razbija šutnju osamljenosti. Iznad mračnih, drevnih vrhova stabala,
oblaci plove, odražavajući se na plavo–zelenoj površini jezerca, koje izgleda
poput bezdana. I nepokretno tonu, kao u najžalosnijoj privrženosti, površina
miruje – iz dana u dan.
Usred šutljivog jezerca, dvorac strši prema oblacima svojim šiljastim,
zaključanim tornjevima i krovovima. Korov buja preko crnih, napuknutih zidova, a
na okruglim, slijepim prozorima odbija se sunčeva svjetlost. U sumornim, mračnim
dvorovima, naokolo lete golubovi i u uskim pukotinama zidina traže zaklon.
Čini se, kao da se uvijek nečega boje, kad lete tako plaho i žurno prema
prozorima. Dolje u dvoru, fontana žubori nježno i tiho. Iz brončanih zdjelica
izvora, s vremena na vrijeme, ožednjeli golubovi piju.
Kroz uske, prašnjave prolaze dvorca, čuje se ponekad potmuo grozničav dah, tako
da poljski miševi prestrašeno drhte. Izuzev toga, ništa drugo ne narušava duboku
tišinu.
Ali odaje su prljavo prašnjave! Visoke i gole i hladne i pune odumrlih predmeta.
Kroz slijepe prozore prodre katkad mala, sićušna svjetlost, koju opet upije tama.
Prošlost je umrla ovdje.
Ovdje bijaše ona bila, jednog dana, okamenjena u jednu izobličenu ružu. Bez
njezine prisutnosti, vrijeme prolazi bez osvrtanja.
I kroz sve prodire šutnja osamljenosti.
Nitko više ne može ući u park. Grane stabala višestruko se obavijaju, a cijeli
park je samo još jedno, gigantsko biće.
I vječna noć pritišće ispod golemog krova od lišća. I duboka šutnja! I zrak je
utopljen parama truleži!
Ponekad se park probudi iz teških snova. Tada izvire sjećanje na svježe
zvjezdane noći, na duboko skrivena tajna mjesta, na vruće poljupce i zagrljaje
koje tada prisluškivaše, na ljetne noći pune sjajne raskoši i krasote, kada je
mjesec kaotične slike na crnom tlu čarao, na ljude, koji graciozno i galantno
puni ritmičnih pokreta pod njegovim krovom od lišća šetahu, koji slatke, lude
riječi s nježnim obećavajućim osmijehom upućivahu.
I tada opet park utone u svoj smrtni san.
Na vodi se njišu sjene bukava i jela, a iz dubine jezerca čuje se prigušeno,
tužno mumljanje.
Labudovi klize svjetlucajućim valovima, polako, nepokretno, njihovi ukočeni
vratovi usklađeni. Tamo idu! Oko zamrlog dvorca! Iz dana u dan!
Blijedi ljiljani stoje na rubu jezerca, u sredini kričave trave. I njihova sjena
na površini vode, bljeđa je od njih samih.
I kad jedan od njih umre, dolaze drugi iz dubine. I oni su kao male, mrtve
ženske ruke.
Velike ribe radoznalo plivaju, s ukočenim, staklastim očima oko blijedog cvijeća,
i rone natrag u dubinu – nijemo!
I kroz sve prodire šutnja osamljenosti.
I tamo u ogromnoj odaji u tornju sjedi grof. Iz dana u dan.
Pogledom prati preko vrhova stabala ploveće oblake, sjajne i čiste. Rado gleda,
žarenje sunca u oblacima, navečer, kada zalazi. Osluškuje zvukove s visina: krik
jedne ptice, koja prelijeće kraj tornja ili zvuk hujanja vjetra, kada obavija
dvorac.
Gleda kako park sniva, prigušeno i teško, i vidi preko svjetlucajućih valova
klizeće labudove – koji plivaju oko dvorca. Iz dana! U dan!
I voda svjetluca plavo-zeleno. U vodi se odražavaju oblaci, ploveći iznad dvorca;
i njihovi odrazi na valovima svijetle blistavo i čisto, kao i oni sami. Jezerski
ljiljani mu mašu, kao male, mrtve ženske ruke, i njišu se na tihim tonovima
vjetra, sanjarski tužno.
Na sve, što ga umirući okružuje, gleda jadan grof, kao malo, ludo dijete, iznad
kojega se navukla zla kob, i koje više nema snage živjeti, koje nestaje poput
prijepodnevnih sjena.
Osluškuje još više malu, tužnu melodiju svoje duše: prošlost!
Kada dođe večer, pali svoju staru, čađavu lampu i čita iz golemih, požutjelih
knjiga o veličini i divoti prošlosti.
Čita sa zažarenim, zatamnjenim srcem, sve do sadašnjosti, koju ne poznaje, utone.
I sjene prošlosti ustaju – goleme. A on živi život, taj predivan život svojih
otaca.
U noćima, kada oluja lovi oko tornja, tako da zidovi tutnje u svojim temeljima i
ptice prestrašeno kriče pod njegovim prozorom, bezimena žalost obuzima grofa.
Nad njegovu, cijelo stoljeće umornu dušu nadvila se zla kob. Prislanja lice na
prozor i gleda u noć. I sve mu se tada čini golemo kao u snu, sablasno! I
stravično. Čuje bješnjenje oluje dvorcem, kao da želi sve mrtve izvući i
odagnati u zrak.
No, kada zamršeno priviđenje noći nestane poput evocirane sjene – kroz sve opet
prodire šutnja osamljenosti.
|
|
Ars poetica, kao zatvorena umjetnička grupa, je u
2009. godinu ušla sa novim ljudima i novim kvalitetom a pedesetak ljudi koji u
susretima srijedom posjećuju njene prostore garancija su da se stvara jedan
veliki potencijal za promovisanje kulture i umjetnosti bošnjačkog, hrvatskog i
srpskog naroda u Tirolu.
"SUSRETI SRIJEDOM " / "SUSRETI SREDOM"
Ars poetica Innsbruck
25.02.2009. od 19,30
Kajetan-Sweth-Str. 14
Hauptschule O-Dorf
NOĆ SATIRE
zajedniki odlazak Ars poetice na koncert
grupe LAIBACH
LAIBACH: KUNSTDERFUGE - Dunkle Reiter und ihre
Hymnen: die legendäre INDUSTRIAL l METALBAND aus SLOWENIEN SPIELT BACH.
TREIBHAUS Innsbruck
AM 21.FEBRUAR.2009
UM 21:00
|
 |
|
