ALEKSANDAR BLOK

(1880-1921)

 Danas si išla posve sama

Danas si išla posve sama,
I ja ne vidjeh Tvojih čuda.
Na gorskom Tvome visu, tamo,
Zupčasta šuma bješe svuda.
I ta šuma krošanja zbitih,
I ti putovi gorski tmasti
Smetahu mi se s neznanim sliti
I plavetnilom tvojim cvasti.

Iz ciklusa ''Stihovi o divnoj dami''

U dokolici mladoj, u mekoti rasvita,
Duša je stremila uvis. Tamo Zvijezdu našla.
Bio je maglen dan, meko je padala sjenka.
Večernja Zvijezda ćutljivo je čekala.

Neuzbuđena, na tamne stepenike
Stupila si Ti, i, Tiha, zaplivala,
I lakom željom, sred mekote zorine,
Zvjezdanijem stazama Sebe si predala.

Proticala je noć maglom snoviđenja.
Mladost je ropska u željama bezbrojnim.
Bliži se zora.
Sjenki više nema,
Ti, Jasna, pošla si stazama sunčevim.

19. juna 1901.
 

Neznanka

U večeri, nad restoranima,
Zagušljiv zrak je, vruć i suh,
Te pokličima vitla pjanima
Kroz proljet kasnu kužni duh.

Nad prahom, što u dalji jati se,
Gdje oko villa buja drač,
Pekare perec jedva zlati se
I razliježe se dječji plač.

I svako veče šeću s damama,
Naheriv halbcilinder krut,
Vjetrogonje po mračnim Jamama,
Za brkljama, što sijeku put.

Vesala rašlše škripe jezerom
I svud se ori ženski cik,
A mjesecu, već na sve naviklom,
S nebesa glup se kesi lik.

I svako veče drug moj jedini
U čaši odraz gleda svoj.
Tajanstveno nas piće sjedini
I rasprši nam nespokoj.

Duž stolova već čama počima;
Za konobare težak čas,
Kad pjanci se sa zečjim očima
Deru: In vino veritas!

I svako veče trenut dolazi
(Il prikaza je samo sna?)
Kad djevojka u svili prolazi
Kraj prozora, što mutno sja.

I koracima polaganima,
Dok mirluha je prati ćuh,
Do okna stigne među pjanima
I sjedne sama kao duh.
Starinom miri svila sanana
I sve treperi dahom tim:
Prstenja puna ruka tanana
I šešir s perjem žalobnim.

Kroz veo tamni zurim noćima,
Blizinom njenom zanijet sav,
Al začarano sve je očima,
I obala, i beskraj plav.

Sve tajne mi se tad otkrivaju,
Čuvarom sunca bivam ja,
I vinom što ga svi uživaju
Napaja mi se duša sva.

I nojevo već pero giba se
U mozgu mome kao vlat.
Na obali dalekoj ziba se
Očiju njenih modri cvat.

U duši mi je blaga skrovište
A ključ imadem samo ja.
Sad znam, o pijano čudovište,
U vinu da je istina!
 

Pjesma faine

Kad u te oko moje sije,
To usko oko, oko zmije,
I kad te Ijubim, mazim,

Ej, pazi, pazi! zmija sva sam!
Gle: samo na čas tvoja ja sam
I preko tebe gazim!

Dosadio si! Možeš poći?
Sa drugim bit ću ove noći,
Ti svoju ženu išti!

Otiđi, nek te tuge riješi,
I nek te Ijubi, nek te tješi,
Otiđi ; bič moj zviždi!

U vrt nek dođe tko od vas,
Moj uzak crn nek vidi stas!
Izgorjeti će, neka!

Ja proljeće sam sva i plam!
Ne prilazi mi i ti sam,
Kog Ijubim, koga čekam!

Tko sijed je, tko u cvijetu Ijeta,
Tko više zvonkih da moneta,
Uz poziv može ući!

Pod mladom, lijepom - starom, sijedom"
Nad vašom glupom glavom bijednom
Ti, biču moj, fijuči!

***

Strašno mi je da te sretnem
Ne sresti te - još strašnije
Svemu se čudim - pečate kletve
Nalazim na svemu čudnije

Po ulicama sjenke i lica
Je li to stvarnost ili san?
Došav do crkvenog stepenika
Da se okrenem - prosto me strah

Na ramena mi stavljaju ruke
Imena nestaju iz sjećanja
U ušima čujem zvuke
Nedavnih velikih sahrana

A tmurno nebo visoko visi
I pokrilo je i hram prerano
Ja znam: Tu si. Blizu. Ti si.
Nema te tu. Ti si - tamo

Noć, ulica, fenjer, apoteka

Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka-
Bit će sve isto. Izlaza nema.

Umrijet ćeš- i sve, k'o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.

Dvanaestorica

... I državnim idu krokom ...
- Tko je tamo? Hajde van!
Crven barjak je visoko
Sprijeda vjetrom razigran ...


Pred njima je - nanos hladni,
- U nanosu tko je - van!
To skitnički tek pas gladni
Za njima šepesa sam...


- Bocnut ću te bajonetom,
Bjež odavde, šugavi!
Stari svijete, kužno pseto,
Bježi - da ne udarim!


... Vuk se gladni dalje vuče,
Ceri zube - rep podaviv -
Pas ozebli - pas bez kuće ...
- Hej, tko ide, daj se javi!


- Tko barjakom tamo maše?
- Gledaj samo, kakva tmina!
- Tko to žurnim trkom kaše,
Krijuć se za uglovima?


- Svejedno je, bit ćeš moj,
Bolje predaj nam se sam!
- Hej, ti druže, bit će zlo,
Izlazi da ne pucam!


Trah-tah-tah! - I samo eho
Po kućama zvoni plah ...
A mećava dugim smijehom
Zavija kroz snježni prah . ..
Trah-tah-tah!
Trah-tah-tah......

I državnim krokom tako
Idu - pas ih slijedi tragom,
Sprijeda, s krvavim barjakom,
S vijavica nedoglediv,
Od taneta nepovrediv,
Nad mećavom hodom nježnim,
I bisernim prahom snježnim,
Na njem vijenac ruža čist -
Pred njima je - Isus Krist.

Vračarica nabrana lika

Vračarica nabrana lika
U trijemu mi gata tmurnom.
Zaveden od uličnog krika
Za promaklim licem sam jurno.

I trčo sam, lica sam gledo,
Na uglima zastajo trenom.
Stadoh pred škripećim redom
Kola, što vuko se lijeno.

K'o zmija se vuko uz kuće-
I ja ga ne mogoh premostit...
A odande pozivi zvuče,
I čuje se:-Ludo! Oprosti!

Dok besmrtna želja je muči,
To je možda poziv Nje same...
Kraj kuća se htjedoh provući
I onda se spustiše name.

НА СНЕЖНОМ КОСТРЕ

И взвился костер высокий
Над распятым на кресте.
Равнодушны, снежнооки,
Ходят ночи в высоте.

Молодые ходят ночи,
Сестры — пряхи снежных зим,
И глядят, открывши очи,
Завивают белый дым.

И крылатыми очами
Нежно смотрит высота.
Вейся, легкий, вейся, пламень,
Увивайся вкруг креста!

В снежной маске, рыцарь милый,
В снежной маске ты гори!
Я ль не пела, не любила,
Поцелуев не дарила
От зари и до зари?

Будь и ты моей любовью,
Милый рыцарь, я стройна,
Милый рыцарь, снежной кровью
Я была тебе верна.

Я была верна три ночи,
Завивалась и звала,
Я дала глядеть мне в очи,
Крылья легкие дала...

Так гори, и яр и светел,
Я же — легкою рукой
Размету твой легкий пепел
По равнине снеговой.
 

ARTHUR RIMBAUD

(1854-1891)

Pijani brod

Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.

Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.

U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.

Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.

Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.

I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.

Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!

Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.

Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.

Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.

Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.

Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.

Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.

Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.

Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.

Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,

Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.

Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,

Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,

Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,

Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.

Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?

Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!

Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.

Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.

San za zimu

U ružicasti vagon sa plavim jastucima
sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto
i sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
potrčati, ko pauk lud.
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
i tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud.
 

Ofelija

I

Valom, gde zvjezdani zrcale se snovi,
Bijela Ofelija poput krupnog krina
U svom dugom velu polagano plovi...
- Rog trubi smrt srne iz šumskih dubina.
Već hiljadu ljeta s duge rijeke crne
Ona, sablast bijela, budi bol i strah,
I ludost joj ljupka, kada veče trne,
Šapuće romansu kroz lahorov dah.
Vjetar joj cjeliva njedra, i od vela
Pravi cvijet, ponešen blago niz val snen,
Trske se klanjaju snima blijedog čela,
Na rame joj plače tužnih vrba sen.
Lokvanji uzdišu pored nje; iz gnijezda
Šalje drhtaj krila uspavani žbun;
Tajanstvena pjesma lije se sa zvijezda
Od čijeg je zlata tamni prostor pun.

II

Ofelijo blijeda, o kao snijeg lijepa!
Da, ti si umrla na toj silnoj vodi!
- Jer su ti vihori iz ledenih stepa
Tiho pričali o gorkoj slobodi;
I jer svaki lahor, spličući ti kose,
U duh ti sanjarski čudne zvuke toči,
Jer ti glas Prirode srcu otkrio se
U tužaljci stabla, u uzdahu noći;
Jer glas ludih mora, hropac neizmerni,
Smrsko je djetinje blage tvoje grudi,
Jer jednoga jutra blijedi vitez vjerni,
Nijem, gledaše tebe pogledom što ludi!
Snivaš, jadna Ludo! o nebu, slobodi,
Ljubavi! A snijeg si na ognju tog sna,
Riječ ti u nepovrat sjaj vizija vodi,
Plave su ti oči ponori bez dna!

III

A Pjesnik otkriva da kroz svjetlost bijelu
Sa zvijezda, u noći, ti još tražiš cvijet
Što ga davno uzbra, i da u svom velu
Na vodi, ko ljiljan, promičeš kroz svijet.

Bal obješenih

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuče
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom tuče,
Uz pjesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to spliću ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom - kapom za naprsle glave -
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! - ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče...
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

San za zimu I

U ružicasti vagon sa plavim jastucima
sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto
i sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
potrčati, ko pauk lud.
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
i tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud.

Prvo veče

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.

Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!

Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

Epitaf za osudjenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!
Prvo vece
Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.

Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!

Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

San za zimu II

Zima, malen vagon ružičaste boje,
mi na modroj klupi.
Bit će fino. Kut, gdje poljupci se roje,
sumrakom nas upi.

Ti ćeš sklopit oči, da na noćne sjene
pogled ti ne svrne,
na demone iza stakla, na hijene
i vukove crne.

Zatim ćeš oćutit da ti obraz rudi,
i malešan cjelov, kao pauk ludi,
niz vrat će ti sići.

-Prignuv glavu "Traži!", reći ćeš zacijelo,
svu noć tražit ćemo bubu, što će cijelo
tijelo ti obići.

Predosjećaj

U plav ljetni suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz Prirodu - srećan kao s nekom ženom

Gavrani

Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cvece bledi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo cudna okrutnog krika,
Na gnezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž reka koje se žute,
Kraj kalvarija mucenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjucerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opcinjenoj noci
Nek majska ptica pesmu toci
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez buducnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne beži.


Moje boemstvo


Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!

Uz muziku

Trgom isječenim u leje sirote,
Skverom gdje red mori drveće i cvijeće,
Sipljiv se građanin, pod maljem toplote,
U četvrtak gordom glupošću razmeće.
- Tu vojni orkestar usred parka svira
I valcer njihanjem koporane hvata;
- Tu, u prvom redu, kicoš paradira;
Bilježnik se kači o visuljke sata;
Rentijer s lornjonom lovi falš-tonove;
Tu nadutog ćatu vuče krupna dama,
A s njom ide vrijedni vodič za slonove,
Pratilja, s karnerom divnim ko reklama.
Tu umirovljeni bakalin na klupi
Džara štapom pijesak i ozbiljno zbori
O sveopćem stanju; zatim burmut kupi
Po srebru, pa opet ugovore kori...
Tu katkad Flamanac na klupi raširi
Burag, gdjeno više no u bačvu stane,
I svoju lulicu, iz koje mu viri
Krijumčaren duvan, sladi natenane.
Tu se parkom keze probisvjeti divni;
Jer od trube raste u srcu toplota,
Mirisav ko ruža, tu redov naivni
Bebu nježno milki, dadilju da smota...
- Ja pratim, razdrljen, stazama u sjeni
Živahne curice, a one to znaju,
Pa se glasno smiju i okreću k meni,
A drske im tajne iz očiju sjaju.
Ćutljivo ih pratim, a pogled mi hvata
Sve što kriju nakit i vitica smeđa,
Pa lutam pod bluzu, do bijeloga vrata
I oblih ramena, božanstvenih leđa.
Čizmice im svučem i čarape brže...
- Dočaravši tijelo u zanosu plovim.
One tiho šapću, za smješnog me drže...
- A ja im žestokom željom usne lovim...

Zatečeni

Tamni u snijegu i u magli,
Petoro malih su se sagli
Nad okno što se kresi,
S guzama uvis, i - o jade! -
Oči im divni prizor slade
Dok Pekar kruh mijesi.
Motre ga kako tijesto sivo
Obrće, pa ga gurne živo
U rupu što se žari,
I čuju - dobri kruh se peče,
Sa Pekarovih usta teče
Nekakav napjev stari.
Tu šćućureni, ne miču se,
Dah sa okna udišu u se,
Ko miris toplih grudi,
Dok se zbog nekog noćnog slavlja
Pletenica od kruh spravlja
Pred pogledom što žudi,
Dok pod gredama što se dime
Mirisna kora cvrči rime
S popcima raspjevanim,
Pred rupom tom gdje život diše
Ne vide svoje rite više
Očima začaranim.
O, svaki sniva kako jede,
Isusi jadni što se lede -
Pa ipak se tu kupe
Da stisnu ružičaste njuške
Uz rešetke i, potrbuške,
Da mumlaju kroz rupe,
Otupjeli, i tu se mole,
Sagnuti tako snažno dole
Ka nebu odškrinutom,
Da pucaju im bjedne hlače
I košulje im se izvlače
U zimskom vjetru ljutom.

Faunova glava

U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
Gde u divnom cveću san poljupce hvata,
Rasparavši živo taj prekrasni sag,
Unezveren faun širi svetle oči
I belim zubima grize crven cvet,
A s krvavosmeđe usne mu se toči,
Kao staro vino, smeh u šumski splet.
I kad je pobego poput veverice,
Smeh mu još treperi sa listova svih,
A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
Bio se prepao, opet biva tih.


Spavač u dolu

To je zelen-rupa s raspevanom rekom
Što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cveću, on se u snu smeška,
Kao dete koje muči bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladić spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.


Zaseli

Kvrgavi, rohavi, sa tamnim prstenjem
Uokrug očiju, miču prste grube
I teme posuto pustim namčorenjem,
Kao kad zid stari procveta od gube;
Njihov čudni skelet na kostur stolica
Nakalemila je strast padavičara,
Od njihovih nogu i drven-nožica
U jutro i veče taman vez se stvara!
Ti starci, spleteni sa tim sedištima,
Osećaju kad im sunce kožu veze
I drhte kad vene sneg na prozorima
Ko što dršću žabe pune bolne jeze.
Mnoga ih udobnost za Sedište veže,
Smeđom ih je slamom meko obavilo,
Duša starog sunca pali se sred mreže
Ispletenog klasja gde je zrnje zrilo.
I ovi pijanisti što bubnjati vole
Prstima pod sobom, s kolenom uz zube,
Slušaju u sebi tužne barkarole,
Nežna ljuljuškanja u čupe ih ljube.
Oh! ne dižite ih! Jer tu propast viri...
Dignu se i frču ko ošamarene
Mačke, besnilo im lopatice širi,
Čakšire im prete s boka, naduvene.
A vi ih slušate, i na zid im tamni
Lepite ćelave glave, noge krive,
Dugmad im kroz hodnik lije pogled plamni
Ščepavši vam oči ko zenice žive.
Nevidljivom rukom ubijaju mučki:
Kad se smire, liju otrov žena, koji
Skuplja se u oku prebijenoj kučki;
A vi ste u levku, čelo vam se znoji.
Opet sednu, ruke sred masnih manžeta
Tope im se, i dok od zore do mraka
Do tih što ih dignu misao im šeta,
Stresaju grozdove svojih podvaljaka.
A kad strogi san im obori vizire,
Tad na ruci sniju bića koja ljube,
Te stolice koje, oplodene, vire
U gorda nadleštva koja će da rube,
Dok tintano cveće, koje polen pljuje
Zapeta, više ih duž krotkih putira,
Kao vilin konjic kad cvećem putuje...
- I draži ih klasje što ud njihov dira.

Sedmogodišnji pesnici

I Majka, sklopivši svesku zadataka,
Gordo bi otišla, ne videć dečaka,
Čije krupno čelo i oči mu plave
Kažu da mu dušu sva gađenja dave.
Čitav dan je bio razuman i vešto
Pokoran, a ipak, bockaše ga nešto,
Dvoličnost je htela malo da izviri.
U mraku hodnika, gde se memla širi,
Voleo je da se isplazi, podboči,
Dok mu iskre teku pred sklopljene oči.
Jedna vrata behu u mrak otvorena:
On, na stepeništu, jeco bi zbog sena
U zatonu dana što visi sa krova.
Leti bi ga, slabog, tupog, čežnja nova
Odvela u nužnik, gde svežina piri,
Da, zamišljen, miran, nozdrve raširi.
Kada bi u bašti što je mirisala,
Iza kuće, zimi, mesečina sjala,
On bi ispod zidnog laporastog stenja
Pred stisnute oci zvao prividenja,
Slušo kako gmiže šugavo rastinje.
Igro se, sažaljiv, s decom sirotinje,
Koja, bolešljiva, bezbojnih očiju,
Mršave i blatne prste svoje kriju
U dronjke što šire vonj na sraćkalicu
- I zbore s ljupkošcu kretena na licu!
Kada bi, zatečen u tom sažaljenju,
Uplašio majku, u iznenadenju
Njenom on hvataše nežnosti najdraže.
A ona imaše plav pogled - što laže!
Sa sedam godina pisao je romane
O pustinji punoj slobode neznane,
O šumi, o suncu, obali, ravnici.
Crven, otrkio bi u novinskoj slici
Smejanje Španolke ili Italijanke.
Kad bi, odevenu poput Indijanke,
- U osmoj godini - žustru, crnooku
Kćer komšije sreo, ona bi u skoku
Na leda mu pala, tresuć pletenicu;
On joj je u ćošku grizao zadnjicu,
Jer gaćice nije nikada obukla.
A kad bi ga šakom i petom istukla,
U sobi je disao miris kože njene.
Bojao se nedelje zimske, natuštene,
Kada je, zalizan, morao da hita
Za sto za kojim će Bibliju da čita;
Noću bi sanjao sve to, da izludi.
Bog mu drag ne beše, nego crni ljudi
Što u sumrak s posla u predgrađa stižu,
Kada dobošare što galamu dižu
Iz gomile prate smejanje i graja.
- Sanjao je livade s talasima sjaja,
I zdrave mirise, i rast zlatnih malja,
I sve što uzleće, što se mice, valja!
A što je sladio svoje tajne drage,
Kad bi u smračenom kutku, punom vlage,
Sakriven u sobu plavu i golemu,
Čitao svoj roman, mislio o njemu,
Punom mokrih šuma, neba što se žuti,
Zvezdanih stabala sa cvećem od puti,
Bunila, padova, poraza i sloma!
- Dok buka iz grada razbija mir doma,
I dok on, ležeći na čaršavu belom,
Predoseća jedro svojom dušom celom!
 

Pariska orgija ili Pariz se ponovo naseljava

Juriš sa stanica! jer stigli ste, hulje!
Sunce žarkim dahom bulevare briše
Gde jednom varvarske vrvele su rulje.
Sveti Grad pred vama na zapadu diše!
Hajdete! Nove će požare da spreče.
Evo vam kejova, kuća, bulevara
Na lakom azuru, što je jedno vece
Ozvezdan orgijom smrtonosnog žara!
Skrijte mrtve dvore u daščane niše!
Pogled vam još davnim osvežen je strahom.
Evo rideg stada što kukove njiše:
Ludujte! smešni ste u divljanju plahom!
Krik kuća od zlata, o pohotne kuje
Žderačice kataplazmi, on vas traži!
Hitajte! Noć grca, noć radosti truje
Ulice! Pijanci, nek vam piće blaži
Očaj! Zar nećete - kad sjaj razuzdani,
Rujući kroz raskoš, uz vas, počne teći -
Sliniti u čaše, mrtvi, savladani,
Motreći kroz bele daljine, bez reči?
Pijte za kraljicu raspusnih stražnjica!
Čujte glupi štucaj, žagor koji bleji!
Čujte kako skaču usred žarkih tmica
Idioti, starci, pajaci, lakeji!
O gnusovna srca, o užasna ždrela,
O ralje, smrdite još jače pred nama!
Vino za prostačka obamrla tela...
Pobednici, trbuh prepun vam je srama!
Širite nozdrve za ohole muke,
Močite otrovom žice svojih šija!
Na dečja temena Pesnik će vam ruke
Spustiti, zboreći: "Nek vas ludost vija,
Hulje, jer kopate po trbuhu Žene,
Bojeći se njenog trzanja i vriska
Što bi vas smrvio, gnusne, ugušene
Na grudima njenim, od užasnog stiska!
Šta možete bludnom Parizu, vi lutke,
Sifiliticari, kraljevi, ludaci?
Dronjke, tela, duše, i otrov vaš, ćutke
- O gnjileži! - on će sa sebe da zbaci!
I kad se, ištuci svoj novac, bez svesti
Srušite, dok vapaj utrobom vam bludi,
Stiskaće daleko od vas grube pesti
Crvena bludnica krupnih bojnih grudi!
Kad si se napleso u gnevu, o grade,
Kada mnogi nož je udarac ti dao,
Kad si prolećni trak dobrote i nade
U ženi, klonuvši, sačuvati znao,
O moj bolni grade koga smrt već hvata,
Pružen u budućnost koja otvara ti
Kroz tvoj bledi prostor milijardu vrata,
Grade kome Prošlost sme blagoslov dati,
Ti, magnetsko telo za patnje bez kraja,
Opet gutaš stravu života, u kojoj
Talas bledih crva žile ti osvaja,
A leden prst igra na ljubavi tvojoj!
I to nije loše. Jer sve to ne kida
Krila tvom Napretku, ko što nekad nije
Striks gasio pogled plav Karijatida
Gde se zlato zvezda s plavih stuba lije."
I mada si oku užasan i jadan,
Mada u prirodi nijedan grad živi
Još nije postao čir toliko smradan,
Lepoti se tvojoj Pesnik ipak divi!
Moćni pokret sila štiti te, a dani
Olujni te svojom poezijom ljube,
Tvoje delo ključa, Grade izabrani!
Nagomilaj pisku u glas gluhe trube!
Pesnik će uzeti plac Osramoćenih,
Mržnju Robijaša, viku Prokletnika,
Sevnuće ljubavlju ko bičem po Ženi,
Razglasiti pesmom: Evo razbojnika!
Sređeno si, Društvo! - jer orgija rida
Iz starih bordela, kao nekad, grobno,
I plin, u bunilu, s crvenećeg zida,
Ka plaveti bledoj bukti, bukti kobno!


Ruke Žane-Marije

Snažne su ruke Žane-Marije
I plamnim letom osunčane,
Blede kao da smrt ih mije,
Tamne ko ruke u Huane.
Močvara slasti da li toči
Po njima preliv smeđe boje?
Ili ih mesecina moći
U jezeru vedrine svoje?
Na kolenima divnim mirne,
Zar varvarsko su nebo pile?
Prodavahu li dijamante,
Cigara zar su bezbroj svile?
Pred žarkim nogama Madone
Zar ožuti ih zlatno cveće?
San velebilja u njih tone
I crna krv mu kroz njih teče.
Ruke što teraju dvokrilce
Kad bubamare kroz zore blede
U nektar da zabodu rilce?
Ruke koje otrov cede?
U kakav san li one tonu
U tegljenjima kad se šire?
U san nesanjan na Sionu,
Neznan za Kine i Pamire?
Ne, limun nisu prodavale,
Ni tamnile kraj nogu boga,
Ni pelene još nisu prale
Deteta nekog plačljivoga.
To nisu ruke rođake male,
Ni radnica, širokih čela,
Koja pale, pjana od katrana,
Na radilištu sunca vrela.
To su ruke što kičmu tlače,
Ruke što nikad zlo ne čine,
Ruke, od konjske snage jače,
Ruke kobnije no mašine!
Porazivši sve svoje jeze
I vinuvši se poput plama,
To meso peva Marseljeze,
A nikad himne božjeg hrama!
One vas mogu i na muke
Da udare, o fine žene,
Da zdrobe vaše gadne ruke,
Narumenjene, nabeljene!
Kad njihova se ljubav javlja,
Svakoj se ovci smuti cupa!
A silno sunce rubin stavlja
U falangu im što nastupa!
Od svetine im smeđi beleg
Ko u jučerašnjih nedara;
Buntovnici im dati žele
Poljupcem dokaz svoga žara!
Izbledele su kao breze
Na suncu koje ljubav kruni,
Noseđi teške mitraljeze
Preko Pariza što se buni!
Ah! katkada, o Ruke svete,
Sa vas, gde opijenost duga
Navek nam usne drži, lete
Krici blistavih beocuga!
A katkad, anđeoske ruke,
Biće se naše cudno smuti
Kad krv iz prstiju nam puste
Da zbrišu sunce s vaše puti!

Oćut

Kroz ljetne plave večeri, poći ću stazama,
Bockan od klasja žitnog, gaziti preko bilja niskog:
Sanjalica, ćutjet ću svježinu na svojim nogama.
Pustiti vjetar kupati mene gologlavog.


Nit ću govoriti, niti misliti o bilo čemu:
Ali ljubav beskrajna mojom će se dušom uspinjati,
A ja ću ići daleko, veoma daleko nalik bohemu,
Kroz Prirodu, - sretan kao s kakvom ženom biti.
 

Ma Bohčme (Fantaisie)

Je m'en allais, les poings dans mes poches crevées ;
Mon paletot aussi devenait idéal ;
J'allais sous le ciel, Muse ! et j'étais ton féal ;
Oh ! lŕ lŕ ! que d'amours splendides j'ai ręvées !

Mon unique culotte avait un large trou.
- Petit-Poucet ręveur, j'égrenais dans ma course
Des rimes. Mon auberge était ŕ la Grande Ourse.
- Mes étoiles au ciel avaient un doux frou-frou

Et je les écoutais, assis au bord des routes,
Ces bons soirs de septembre oů je sentais des gouttes
De rosée ŕ mon front, comme un vin de vigueur ;

Oů, rimant au milieu des ombres fantastiques,
Comme des lyres, je tirais les élastiques
De mes souliers blessés, un pied prčs de mon coeur !

Njoj

U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud...
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud...


Samoglasnici

A crno, I rujno, O modro, E bijelo,
U zeleno - evo postanja vam tajnih:
A, dlakavo, crno tijelo muha sjajnih
U mnoštvu što na smrad zujeći je sjelo,
Mrk zaton; E, šator, pare ozarene,
Ledena koplja, bijeli kralji, štitast trepet:
I, grimiz, krv iz usta, smiješak usne lijepe,
Od kajanja kivne ili zanesene;
U, kruzi, božanski srh zelenih mora,
Mir pašnjaka punih stoke i mir bora
Alkemijom utrt u čela široka;
O, čudesna reskost ponajzadnje Trube,
Šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube:
O, Omega, modri trak Njegova Oka!

Vječnost

Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.
Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.
Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.
Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.
Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno

Blagdani gladi

Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi.
Ako li me hrane mame,
To je zemlja i go kamen.
Cin! Cin! Zrak je jestiv za me,
Ugljen, gvožđe, greben stamen.
Kruži, gladi. Pasi, gladi,
Travnjak zvuka!
Nek vas vedar otrov sladi
Slaka, luka;
Jedite
Kamen što ga goljo lama,
Kamenove crkve stare,
Šljunak što ga potop tare,
Hljebove po uvalama!
Moje gladi, grude crna zraka;
Azur tako zvonak;
Ja sam žrtva svog stomaka,
Nesreća je bona.
Na zemlji se kaza lišće!
Meso dubem voća gnjila
U dubokoj brazdi ištem
Ljubičicu, matovilac.
Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi!

Stid

Sve dok njegov mozak cijeli
Oštra britva ne rasiječe,
Grumen zelen, mastan, bijeli,
Vječno istom parom pečen,
(Ah, on bi svoj nos odrubit
Trebo, usne, k tom ušesa
I utrobu, čak izgubit
Obje noge, o čudesa!)
Ah, nipošto; ja baš smatram:
Dok mu britva golo tjeme,
Dok njegova crijeva vatra,
Dok mu bedra stijene nijeme
Ne raščine, ovo dijete
Glupo, nitkov i gnjavator,
Stalno mora da nam plete
Lukavštine na naš zator,
Kao mačak sa Stjenjaka,
Da sve sfere smradom truje!
Ah, molitva da bar kakva,
Kada zgine, za nj se čuje!

Zlo

Dok zvižde crveni ispljuvci karteca,
Kroz modrinu neba, dok citave cete,
Skerletne, zelene, kosi ratna seca,
Kraj Kralja cijih su rugalica mete,
Dok strašna ludila bezbroj ljudi melju,
Cineci brda što dime se ... - O leto!
O jadni mrtvi, u travi, u veselju
Prirode koja vas jednom stvori sveto!
Postoji Bog što se smeje sa oltara
U cvecu, tamjanu, kaležu od zlata,
Kog hosane njišu pa ga dremež hvata,
A bude ga majke koje bol obara,
Kad mu, u suzama i pod crnim šalom,
Krupan groš pružaju u svom rupcu malom.

 

CHARLES BAUDELAIRE

(1821-1867)

Jednoj prolaznici

Ulica je zaglušna vrištala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala!

Epitaf za osuđenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!
 

Stranac

-Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku,
sestru ili brata?
-Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
-A prijatelji?
-Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.
-A domaja?
-Ne znam, pod kojom je širinom smještena.
-Ljepota?
-Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
-Zlato?
-Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
-Pa što onda voliš neobični stranče?
-Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje...divne
oblake!

Litanije Satani

Anđele mimo drugih lep, mudar i uzvišen,
bože sudbinom stvaran i hvalospeva lišen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

O, kneže u izgnanstvu, prevaren i uvređen,
ti što se jače dižeš otkako si pobeđen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sve znaš, o kralju podzemnoga prostranstva,
iscelitelju vični svih strepnji čovečanstva,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što ljubavlju učiš parije odgurnute,
pa čak i ogubale, da ukus Raja slute,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sa starom, krepkom ljubavnicom u klupku,
sa Smrću, zače Nadu - ovu ludicu ljupku! -,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što prokaženome, na tren pred pogubljenje,
daješ da gleda rulju spokojno i s prezrenjem,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što znaš u kom kutu zemlje surevnjivice
Bog ljubomoran sakri dragulje hrpimice,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što lagume mračne proničeš jasnim okom,
gde narodi metala u miru spe dubokom,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti čija krupna šaka od mesečara krije
kolike mu kraj nogu zevaju provalije,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti kojim čudom mekšaš pijancu kosti jadne
kada u pozne sate pod konjske noge padne,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što čoveku slabom pomože ruke hitre
pokazavši mu smešu sumpora i šalitre,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što nemilosrdnom Krezu svoj žig ledeni
stavljaš na podlo čelo, ortače prepredeni,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što stavljaš u oči i srce devojkama
obožavanje rane i strast za krpicama,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Svećo pronalazača, palico izagnanih,
ispovedniče sviju bundžija, povešanih,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Poočime svih koje, pun crnog gneva svog,
iz zemaljskoga raja istera Otac Bog,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Luda i Venera

Kakav divan dan! Prostrani vrt premire pod
gorućim okom sunca, kao mladost pod vlašću ljubavi.
Sveopšti zanos stvari ne ispoljava se nikakvim
šumom; i same vode kao da su zaspale.
Sasvim drugačija od ljudskih ovde je to ćutljiva orgija.

Kao da neka svetlost, što neprestano raste, izaziva
sve jače svetlucanje predmeta; kao da nadraženo
cveće gori od želje da se nebeskom plavetnilu
suprotstavi silinom svojih boja, i kao da vrelina čini
mirise vidljivima i uzdiže ih prema zvezdi, kao kad.

Međutim, u tom sveopštem uživanju,
opazih jedno ucveljeno biće.
U podnožju gorostasne Venere, neka od onih
luda od zanata, neki od onih dobrovoljnih lakrdijaša
zaduženih da zasmejavaju kraljeve, kada ove spopadne
Griža ili Čama, nakaraden drečavim i smešnim
ruhom, sa rogovima i praporcima na kapi, sav se
skupio na njenom postolju i diže oči prepune suza
prema besmrtnoj Boginji.

A oči mu vele: "Poslednji sam i najusamljeniji
među ljudskim bićima, lišen ljubavi i prijateljstva, i
po tome niži i od najniže životinje. Pa ipak sam i ja
stvoren da pojmim i osetim besmrtnu Lepotu! Ah!
Boginjo! smiluj se mome jadu i bezumlju!"

Neumoljiva pak Venera gleda nekuda u daljinu
svojim očima od mramora.

Lepota

Ko san kamen, smrtni! Ja sam puna čari,
A grudi, što svakog zanose na svetu,
Stvorene su da bi nadahle poetu
Ljubavlju večnijom i nemljom od tvari
U plaveti vladam kao sfinks neshvaćen;
S labudom belinom snežno srce mi je;
Mrzim pokret koji pomera linije,
Nikad se ne smejem i nikad ne plačem
Pesnici, uz moje oblike goleme,
Što ih podsećaju na kipove gorde,
U učenju strogom izgubiće vreme;
Jer imam, da sludim ljubavnike bodre,
Ogledala čista gde sve lepše dajem:
Oči, krupne sa večitim sjajem!
 

Reversibilite

Andjele radosti, da li znaš za tugu,
jecaje, dosadu, sramotu i grižu,
i nejasne strepnje što se u noc dižu
i srce nam stežu u roptanju dugu?
Andjele radosti, da li znaš za tugu?

Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi,
stiskaju pesnice, teku suze žuči,
kad osveta zove i dušu nam mući,
i sve sposobnosti i sile nam vodi?
Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi?

Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru,
kada, duž zidova sumornih bolnica,
ide tromim hodom bledih izgnanica,
što za suncem žude, dok telo ne satru?
Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru?

Andjele lepote, da li znaš za bore,
i strah od starenja, i grozne žalosti
kada čitas mrsku tajnu odanosti
u očima strašću što oduvek gore?
Andjele lepote, da li znaš za bore?

Andjele svetlosti, sreće i miline,
David na umoru našao bi zdravlja
iz mirisa što se u tvom telu javlja;
nek molitva tvoja u nebo se vine,
Andjele svetlosti, sreće i miline!
 

Čergari na putu

To proročko pleme sa zenama plamnim
krenulo je juče, s decom u naručju;
najmanju, da smire njihovu glad vučju,
ponele su majke na dojkama tamnim.

S rukom na oružju idu uz njih ljudi,
uz čeljad skutkanu u povorci kola,
što im za žudnjama pogled nebom bludi
i od tog umoran pun je setna bola.

Zrikavac iz svoga skrovišta u pesku
čim ih spazi, pesmu otpoče da vije;
Kibela ljubimce dočeka u blesku:

zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
zbog tih lutalica što im zene plamne
otvaraju carstva buducnosti tamne.

Poziv na put

O, dijete, sestro moja,
da l' snivaš, slast li koja,
da zajedno nam živjet ići,
po volji ljubit smjeti,
i ljubiti i mrijeti,
u kraju koji tebi sliči.
Znaš, vlažna sunca ona
sred mutnih nebosklona
mom duhu to je dražest ista
k'o mistično, duboko
i izdajno ti oko,
kad kroz suze mi svoje blista.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.

To pokućstvo u sjaju,
što duga ljeta daju
svu sobu bi nam okitilo,
najrjedje cvijece cvalo,
svud miris razlijalo,
uz ambre pusti dah se lilo.
Taj bogat strop s visina
i zrcala dubina,
sav istočnjački sjaj bi meni
da tajno tu govori
i dushi mojoj zbori
svoj slatki jezik urodjeni.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.

Gle, ondje niz kanale
vec ladje pozaspale,
što skitnički im duh sad smeta?
Da ispunit ti smiju
i želju najsitniju,
doplovile su s kraja svijeta.
U zapadu sunčanu
tad tiho tonut stanu
kanali, grad i polje cijelo
u zumbule i zlato,
i svijet usne na to
u svijetlo tad polegne vrelo.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.

Želja za ništavilom

Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i više te Nada
nece načinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrašeni.

Odreci se srce, mirno okameni.

Poražen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!

Divno je proljece bez mirisa sada!

I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k'o snijeg preko mrtva grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvišni svi zakloni njeni!

Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!

Grižnja savjesti

Kad ćeš ti da spavaš, Ijepotice mračna,
Na dnu spomenlka od crna mramora,
Pa ti stan i krevet budu jama plačna
Od kiše i rupa tijesna, bez otvora;

Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi
I bokove koji za mekoću znaju -
Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi,
A nozi da trči putem, k Dogođaju:

Grob, taj pouzdanlk sanje mi beskrajne
(Raka razumije pjesnika), u vajne
Noći bez sna, r'jet će: "Da l' ti vr'jedi sade,

Kurtizano jadna, što ne upoznade
Za čim mrtvi plaču?" - I na te crv će sjesti,
l kožu ti točit ko grižnja savjesti.

Epitaf za osudjenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!

Živa buktinja

Stupaju preda mnom Oči pune bleska,
Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
To su moja braća, dva brata nebeska,
Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.
Štite me od greha i nesreće druge,
Korake mi vode po stazama Lepog;
Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
Toj buktinji živoj pokoran sam slepo
O, prekrasne Oči, blistate ko sveće
Kad misticni sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće
Dok one Smrt slave, vi pevate Zori;
Stupate, pojući buđenje u meni,
Zvezde čiji plamen sunce ne zaseni
Uzdanje u dobru drugih
Anđele bezbrižni, poznaš li teskobu,
Stid, grižnju, dosadu i jecaj nemoći,
Što s nejasnim strahom navrlim iz noći
Od kinjenog srca naplaćuju globu?
Anđele bezbrižni, poznaš li teskobu
Ti, dobri, poznaš li mrznju koja plavi?
Pest stisnutu krišom, gorkih suza čašu,
Kad Osveta klikne, kad svu snagu našu
Pod komandu svoju isključivu stavi?
Anđele, poznaš li mržnju koja plavi
Anđele pun zdravlja, vatruštinu znaš li
Što bolničkim zidom riše šare mnoge,
Ko skintnice koje vuku trome noge
I blude e da bi retko sunce našli?
Anđele pun zdravlja, vatruštinu znaš li
Anđele prelepi, znaš li šta su bore
I strah od starenja, taj grozni trenutak
Kad ljubljene oči, negde slasni vrutak,
Sažaljivo blesnu, još verne, al spore?
Anđele prelepi, znaš li šta su bore?
Anđeli radosni, presrećni, presvetli,
David na samrti stao bi da kliče
Zdravlju iz tvog tela; što se mene tiče,
Vapijem - u molitvi me se seti,
Anđeli radosni, presrećni, presvetli!

Blagoslov

K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata,
Vedri Pjesnik ruke diže, i, od sjeva
Razgranjenih munja bistrog duha svoga,
On ne vidi rulju što je puna gnjeva:

Blagoslovljen da si, Bože moj, što patnju
Dade nam za lijek grjehova nam kletih
I da sok nam bude člst, najbolji, koji
Kr'jepeć u kraj vodi uživanja svetih!

Znam da mjesto čuvaš Pjesniku gdje sretni
Redovi se nižu svetih Legiona
I da ga pozivaš na vječito slavlje
Trona, i Kreposti, I Dominaciona.

Znam: samo je patnja plemenitost koju
Zub zemlje I pakla ne može da dira,
A za gradnju treba mistične mi krune
Rad sviju vremena I sviju svemira.

Čovjek i more

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!
U beskraj prostrtom njegovome valu
Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,
A duh tvoj još gorče sakriva ponore.

Ti voliš roniti u grud lika svoga,
Grliš ga očima, rukama, u svome
Srcu se veseliš šumorenju tome,
Sred tog bučna jada, divlje silenoga.

Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakrivaš bogatstva neznana,
Tako strašno tajne vi čuvate svoje!

Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,
Da se vi bez grižnje, nemilo borite,
Umiranje, pokolj, tako vi volite,
Borioci vječni, braćo nespokojna!
 

Radosni mrtvac

Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.


Albatros

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k'o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

Reversibilite

Andjele radosti, da li znaš za tugu,
jecaje, dosadu, sramotu i grižu,
i nejasne strepnje što se u noc dižu
i srce nam stežu u roptanju dugu?
Andjele radosti, da li znaš za tugu?

Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi,
stiskaju pesnice, teku suze žuči,
kad osveta zove i dušu nam mući,
i sve sposobnosti i sile nam vodi?
Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi?

Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru,
kada, duž zidova sumornih bolnica,
ide tromim hodom bledih izgnanica,
što za suncem žude, dok telo ne satru?
Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru?

Andjele lepote, da li znaš za bore,
i strah od starenja, i grozne žalosti
kada čitas mrsku tajnu odanosti
u očima strašću što oduvek gore?
Andjele lepote, da li znaš za bore?

Andjele svetlosti, sreće i miline,
David na umoru našao bi zdravlja
iz mirisa što se u tvom telu javlja;
nek molitva tvoja u nebo se vine,
Andjele svetlosti, sreće i miline!

Čergari na putu

To proročko pleme sa zenama plamnim
krenulo je juče, s decom u naručju;
najmanju, da smire njihovu glad vučju,
ponele su majke na dojkama tamnim.

S rukom na oružju idu uz njih ljudi,
uz čeljad skutkanu u povorci kola,
što im za žudnjama pogled nebom bludi
i od tog umoran pun je setna bola.

Zrikavac iz svoga skrovišta u pesku
čim ih spazi, pesmu otpoče da vije;
Kibela ljubimce dočeka u blesku:

zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
zbog tih lutalica što im zene plamne
otvaraju carstva buducnosti tamne.

Čovek i more

Slobodni čovječe, ti vijek ces ljubit more,
to svoje zrcalo. U bibanju, što mine,
ti dušu motriš si u beskraju pučine.
I duh tvoj ponore zar nema jos i gore?

Ti volis roniti u njedra svojoj slici,
nju grliš očima i rukom, često kušaš
zaglušit srce si, da kucaj mu ne slušas
u divlje tužbe te neukrocenoj rici.

I vi ste, oboje, i tamni i diskretni,
čovječe, tko je dno ti bezdna dirno grozna,
o, more, skrivena bogatstva tko ti pozna?
Vi tajnu čuvat ste ljubomorni i sretni.

Ipak se borite stoleca nebrojena
medju sobom bez milosti, bez pokajanja,
o, tako željni ste i smrti vi i klanja,
o, borci vječni vi, o, braćo nesmiljena.

Napuklo zvono

Slatko je i gorko u zimskim noćima
slušati kraj vatre što drhti i plamti,
kako uspomena pjesmu pjeva svima
uz pratnju zvonjave što se tako pamti.

Sretno li je zvono sigurnoga grla
što uza svu starost veselo se smije,
i pobožno kliče kao vojska vrla
na usta vojnika što na straži bdije!

A meni je duša napukla, i kada
hoce zapjevati, dok noc hladna pada,
po svom slabom glasu njezina je vika

nalik na vapaje starog ranjenika
kraj jezera krvi, pod tornjem mrtvaca,
što uzet umire usred kovitlaca.

Splin

Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uv'jek pada,
bogate al' jalove, stare, iako mlade.
On - mrzec sve poklone, što uče mu ih grade -
uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
puka mu, što umire pred lukom od balkona.
Balada najsmješnija dvorskoga mu buffona
razvedrit čelo nece okrutnog bolesnika.
Krevet mu, ljiljanima našaran, kao grob je;
a dame, što je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
vrač mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
iščupat otrov-klicu, u njemu što se krije;
i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
na način rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
silnici, u starosti!) da glupi leš taj zgrije:
njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe.

Splin

Kada nebo nisko, k'o olovni veo
na duh nam se spusti jadan u samoći,
i vidik na okrug obuhvati ceo,
te dan crnji čini od najcrnje noći;

u ćeliju vlažnu zemlju kad pretvara
u kojoj se Nada k'o miš slepi vija,
i krilima slabim o zidove para
i glavom o trule direke ubija;

kada kiša duge konce isprepleta
kao u rešetku za tamnicu snova,
kad u mozgu našem počnu igru spleta
rojevi bezbrojni gadnih paukova,

odjednom zazvone besno zvona neka
i svoj lavež šalju nebu neumorno,
k'o dusi, lutanje koje večno čeka,
kad počnu jecanje tužno i uporno.

- I pogrebi dugi, bez muzike, sporo
kreću mojom dušom; pobedjena Nada
plače, dok strah svirep i despotski skoro
u teme mi crni svoj barjak zabada.


Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zmamglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!


Himna Lepoti
                      De profundis clamavi

Ja preklinjem Tebe, jedinu što volim,
S dna bezdana ovog gde mi srce čami.
Pusta je to zemlja sa vidikom golim
Gde užas i kletva plivaju u tami
Šest meseci sunce u visini dremlje,
Šest drugih meseci noć zemlju pokriva;
Taj predeo pust je ko polarne zemlje;
-Nigde vode, šume, nigde stvora živa
O, nema na svetu užasa ni jednog
S okrutnošću većom od tog sunca lednog,
Od noći što s večnim Haosom se meri;
Ja zavidim sudbi najbednije zveri
Koja u snu glupom može da se smota,
Tako sporo teče povesmo života!

Suton

Evo ljupko vece, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka necujno se šulja;
K'o ložnica velja nebo se zatvara,
A covjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno vece, želckuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i boni -:
''Radili smo danas'' - vece melem nosi
Duša koja trpi i pocinak prosi,
Starcu ucenjaku kome vjedje teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.

U zraku, medjutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krci sebi put potajni,
Dušmaninu slican, sprema prepad tajni;

Rijuci po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Covjeka siše.
Odsvakud se cuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje koska užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što nocu za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut ce radu:
Provalit ce vrata i opljackati kase
Da požive malo, odjenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom casu
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je cas kad patnje bolesnih su ljuce
Mracana Noc ih davi i u ponoc vuce
- u bezdanu jamu, zajednicku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više nece uvece kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!

Ja te obožavam

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Stranac

- Koga najviše voliš, zagonetni čoveče, reci? Oca ili majku, sestru ili brata?
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove reči.
- A domovina?
- Ne znam na kojoj je širini smeštena.
- Lepota?
- Rado bih je voleo da je boginja besmrtna.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što je vama mrzak bog.
- Pa šta onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake... što prolaze, tamo... divne oblake!

Hemisfera u kosi

Dopusti mi da udišem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao što žedan uranja glavu u vodu izvora
i da mašem njima
kao mirišljavom maramicom
istresajući iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati šta sve vidim
šta sve osećam
šta sve čujem u tvojim kosama
moja duša lebdi na mirisima
kao što duša drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leže velika mora
čiji me monsuni nose prema
blaženim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirišljav
od plodova lišća i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tužnih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu složenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde počiva večna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih časova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe lađe
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvećem
i praznih posuda iz kojih struji svežina
u toplom domu tvojih kosa
udišem miris duvana izmesan s' opijumom, šećerom
u noći tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribežjima tvojih kosa
opijam se mirisima sačinjenim od šumske smole, mošusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teške pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
čini mi se da jedem uspomene...

CHARLES BUKOWSKI

(1920-1994)

Kada sam bio izgladneli pisac
I sada evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao delimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dole
Pušeči moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique ,
Kakav je to samo put bio
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba:
Ginuo sam za svoju umetnost,
Ginuo sam da se dokopam
5 prokletih minuta, 5 sati
5 dana -
Sve što sam želeo bilo je da izbacim
Reč iz sebe
Slava, novac nisu bili važni:
Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe
A oni su me želeli za štanc-presom ,
Fabričkom trakom
Želeli su da budem magacioner u
Robnoj kući .
Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
Padobranac, ščepaću te .
Važi srce, kažem joj .
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.
 

Neki ljudi

neki ljudi nikad ne polude.
ja, ležim ponekad iza kauča
po tri-četiri dana.
oni me nalaze tamo.
to je Heruv, kažu i
toče vino u moje grlo
trljaju moje grudi
škrope me uljima.

a onda, dižem se s rikom,
s tiradom gnjeva-
kunem njih i cijeli svijet
dok ih gonim preko
travnjaka.
mnogo mi je bolje,
sjedam za tost i jaja,
mumlam neku pjesmicu
odjednom dražestan kao
ružičasti
uhranjeni kit.

neki ljudi nikad ne polude.
kakve zaista užasne živote
oni vode.
 

Okončanje bola

Čujem čak i planine, način na koji se smiju,
plavim padinama, dole u vodi,
ribe plaču i sva je voda njihove suze.
Slušam vodu u propijenim noćima, i tuga toliko raste
da je čujem u budilniku, postaje ručka na komodi,
postaje papir na podu, postaje kašika za cipele, kartica od perionice,
postaje dim cigarete koji se penje kapelom tamnih vijuga.
to malo znači sasvim mala ljubav
nije tako loša, ili sasvim mali život
ono što se mjeri je čekanje na zidove.
Rođen sam za ovo, rođen sam da mamim ruže duž avenije mrtvih.
 

Smrt puši moje cigare

Znaš: Ponovo sam ovde
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju .
Isuse , čuo sam ga pre 47 godina
Kada sam bio izgladneli pisac
I sada evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao delimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dole
Pušeči moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique ,
Kakav je to samo put bio
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba:
Ginuo sam za svoju umetnost,
Ginuo sam da se dokopam
5 prokletih minuta, 5 sati
5 dana -
Sve što sam želeo bilo je da izbacim
Reč iz sebe
Slava, novac nisu bili važni:
Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe
A oni su me želeli za štanc-presom ,
Fabričkom trakom
Želeli su da budem magacioner u
Robnoj kući .
Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
Padobranac, ščepaću te .
Važi srce, kažem joj .
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.


Za staru krnjavu

Poznajem ženu
Koja stalno kupuje slagalice
Kineske
Slagalice
Pločice
Žice
Deliće koji se na kraju sklope
U neku celinu.
Ona matematički
Rešava sve svoje
Slagalice
Živi pored mora
Iznosi šećer za mrave
I veruje
Iz dna duše
U bolji svet.
Njena kosa je seda,
Retko se češlja.
Zubi su joj krnjavi.
I nosi široke, bezoblične, radne
kombinezone na telu koje bi
Većina žena volela da ima.
Godinama me nervirala
Onim što sam smatrao njenim
Hirovima
Kao što je potapanje ljuski od jaja
u vodu (da njom zaliva biljke
kako bi dobile kalcijum)
Ali, kad na kraju razmislim o njenom
Životu
I poredim ga sa drugim životima
Blještavijim, originalnijimi
Lepšim
Shvatim da je povredila
Manje ljudi nego iko koga znam
(a pod povredila mislim samo to,
ništa više.)

Prošla je kroz teške periode
Kada je možda trebalo
Više da joj pomognem
Jer ona je majka mog jedinog deteta
I nekad smo se mnogo voleli
Ali prošla je kroz to,
Kao što sam rekao,
Povredila je manje ljudi
Nego iko koga znam
I ako se tako gleda,
Eto,
Stvorila je bolji svet.
Pobedila je!
Frensis, ova pesma je za tebe.

Noseći ogrlicu

živim s jednom damom i četiri mačke
i nekih se dana svi
slažemo.

nekih dana imam problema sa
jednom od
mačaka.

nekih dana imam problema sa dve
mačke.

nekih dana
sa tri.

nekih dana imam problema sa
sve četiri
mačke

i sa
damom:

deset očiju gleda u mene
kao da sam pas.


Otkud ja u imeniku ?

muškarci zovu i pitaju me.
zar ste vi stvarno Čarls Bukovski,
pisac?

ponekad sam pisac, kažem,
najčešće ništa ne radim.

čujte, pitaju, sviđa mi se to
što pišete - imate li nešto protiv
da dođem sa destak piva?

možete ih doneti, kažem,
pod uslovom da vi ne ulazite...

kada me pozovu žene, ja kažem:
o, da - pišem, ja sam pisac,
osim što baš sada ne pišem.

glupo se osećam što vas zovem,
kažu, i bila sam iznenađena
kad sam vas pronašla u imeniku.

ima razloga za to, kažem,
nego, što ne svratite
na pivo?

neće vam smetati?

i one stižu
zgodne žene
uzornog uma, tela i oka.

često ne bude seksa
ali navikao sam na to
jer dobro je
jako je dobro samo ih gledati -
a ponekad me čak
posluži i neočekivana
sreća.

za čoveka od 55 koji nije spavao sa ženom
do svoje 23
i ne baš često do svojih 50
mislim da bi trebalo da ostanem
u telefonskom imeniku
sve dok ne dobijem onoliko
koliko i svaki prosečan muškarac.

naravno, moram da i dalje
pišem besmrtne pesme
ali inspiracija je tu.


O bolu

moja prva i jedina supruga
slikala je
i govorila mi
o tome:
"sve je to tako bolno,
svaki potez je
bol...
jedna greška i
čitava je slika
upropašćena...
ti nikad nećeš razumeti taj bol... "

"slušaj, dušo",
rekao sam joj,
"što ne šljakaš nešto lakše -
nešto što će da ti
godi"

samo me pogledala
i mislim da je to bila prva njena
spoznaja
tragedije što nas dvoje živimo
zajedno.

takve stvari obično
započnu
negde.

Čudo najkraće traje

Znaš
Bilo je mnogo dobro
Bilo je
Bolje od
Bilo čega.
Bilo je kao
Nešto
Što možemo da
Podignemo
Držimo
Gledamo
I onda se smejemo
Zbog toga.
Bili smo na
Mesecu
Bili smo u
Jebenom Mesecu
Imali smo ga.
Bili smo u vrtu
Bili smo u
Beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog
Mesta.
Bilo je duboko i
Svetlo i
Visoko
Primaklo se tako blizu
Ludilu
Smejali smo se bezumno
Tvoj smeh
I
Moj.
Pamtim kada su
Tvoje oči
Glasno rekle
Volim
Sada
Dok se ovi zidovi
Tako nečujno
Ljuljaju.


For Jane

225 days under grass
and you know more than I.

they have long taken your blood,
your are a dry stick in a basket.

is this how it works?

in this room
the hours of love
still make shadows.

when you left
you took almost
everything.

I kneel in the nights
before tigers
that will not let me be.

what you were
will not happen again.

 

DANTE ALIGHIERI

(1265-1321)

Sonet

Tolike draži i sklad se u moje
Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
Da svaki jezik nijem protrne s toga,
A oči u nju gledati se boje.
Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje,
Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
Poslan, da čudo on pomaže svoje.
Tko god je gleda, tako mu se mili,
Da kroz oči mu slast u srce lije,
Koju ne pojmi, tko je kušo nije.
I s njene usne regbi duh se krili
Ljubavi slatke pun, što dušu zove
Neprestano na uzdisaje

Sonet o pravdi

Ako li vidiš da me u plač vodi
nevolja nova što mi dušu bije,
rad pravde koja vazda pri tebi je,
Gospode, tih me suza oslobodi:
onoga kazni svojom rukom svetom
koji ubija pravdu, dok ga brani
tiranin, čijim otrovom se hrani,
otrovom što ga rasu cijelim svijetom.
I takav leden strah on eto zada
vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,
tu krepost, koja gola leži sada,
ovitu svojim velom digni gore,
jer bez nje mira na zemlji nam nije.

Guidu Cavalcantiju

Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja
ko začarani nađemo u lakom
brodiću, da po vjetru plovi ma kom
i po našoj nas volji morem njija;
i da oluja nikad ne zavija
i nemirnim ne zapriječi nas zrakom,
već jedna želja da raste u svakom:
da zajedno nam uvijek biti prija.
I gospe Vannu i Lagiu i s njima
onu što trideseta je po redu
da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,
i samo da se o ljubavi zbori,
da im je lijepo u svakom pogledu,
kao što mislim bilo bi nam svima.

Vi što idete...

Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?
Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.
Idete l' s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.

Na oku vidim da je suzom sjalo, od
plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.

 
Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.
Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.
Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.
Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.

BOŽANSTVENA KOMEDIJA

PAKAO

PRVO PJEVANJE

Napola našeg životnoga puta
U mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori.

Čemernija ni samrt mnogo nije;
al' da bih kazo, što tu dobro nađoh,
ispričat mi je druge zgode prije.

Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavši, sa prave staze sađoh.

Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno,
tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
što nagna stravu u srce mi jadno,

pogledah uvis te mu leđa spazih
već odjevena zrakama planeta,
što pravo vodi svijet po svakoj stazi.

Tada presta malo strava da mi smeta
što svu noć nije srcu mira dala,
noć provedenu u toliko sjeta.

I kao čovjek, koji je iz vala
bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa žala,

tako i duh moj, jošte sklon da preda,
na ono se je osvrtao ždrijelo,
što živu proći nikome još ne da.

Odmoriv malo utruđeno tijelo,
uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi težište je cijelo.

Al' istom da ću uzbrdo, kad eno
odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, što bješe od pjega šareno;

i nije mi se više s oka dao,
vec me u hodu priječio sve jače,
pa sam se vraćat više puta stao.

Bijaše jutrom, te se sunce zače
da diže s istim zvjezdama ko tada,
Kad božja ljubav po prvi put mače

te stvari divne; pa mi tako sada
to nježno doba i taj čas o zori
probude nadu, da je dobru rada

i ona zvjerka u svijetloj odori,
al' tol'ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

Taj kao da je na me doći htio
od gladi bijesan, podigavši šiju,
reko bi: i zrak uplašen je bio;

i vučica, što izgledaše sviju
požuda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje već mnogi suze liju.

Strah s njena lika s toliko mi moći
na dušu pade, te mi nadu ubi,
da ću vrhunca ikad se domaći.

Ko što su onom, što dobitak ljubi,
na misli samo plač i jadi ljuti,
kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,

tako i mene zvijer nemirna smuti,
što prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce šuti.

Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred očiju mojih,
na oko slab od preduga ćutanja.

U pustoši kad vidjeh kako stoji:
»Smiluj se« — viknuh — »na nevolje moje,
tko bio, sjena il živ čovjek koji!«

»Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.

Sub Julio, al' kasno, rodiše me;
Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lažnih bilo vrijeme.

Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
Eneji, što iz trojskog dođe grada,
Ilion gordi pošto spaljen pade.

Al' kud ćeš natrag ti do onih jada?
I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
što svih je izvor i uzrok naslada?«

»Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
gdje rječitosti ključa rijeka prava?«
odvratih prignuv zastiđeno čelo.

»Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.

Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
sve žile mi i bila pred njim trnu!«

Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
»Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta želiš li uteći;

jer zvijer, što daje toliko ti jada,
tim putem ne da da se kreću ljudi,
već dotle smeta, dok im smrt ne zada;

a tako zle i divljačne je čudi,
da uvijek žudnjom nezasitnom diše
i jelo u njoj glad još veći budi.

S mnogo se zvijeri pari, i s još više
njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrću ne kidiše.

Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.

Italiju će spasti od zlih dana,
za koju pade djevica Kamila,
Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.

Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vođ joj bila.

Stog držim, da je dobro za te, ako
za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,

gdje uzvike ćeš očajanja čuti
duhova drevnih, što se bolom guše,
kličući drugoj smrti, da ih sputi.

Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
zadovoljni, jer nadaju se stići,
ma kada bilo, međ blažene duše;

a k potonjima htjedneš li se dići
dostojnija će duša doci tada,
s njom ću te pustit, kad mi bude ići,

jer onaj car, što tamo gore vlada,
zato, što njegove nisam znao vjere,
ne pušta sa mnom do svojega grada.

Njegovo se carstvo na sve strane stere,
al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!«

»Pjesniče«, rekoh, »čuj, što glas moj zbori:
tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,

vodi me, kud si maločas me zvao,
pa da pred vrata svetog Petra dođem
i gdje je, veliš, jad na duše pao.«

I on se krene, a za njim pođem.

DRUGO PJEVANJE

Veče umiraše dan, i mrak je sinji
veče svemu živom trude ublaživo,
što god se gdje na našoj zemlji kinji,

a ja sam sam tegobe iščekivo
putovanja i učešća u jadu,
što sve će pričat pamćenje mi živo.

Nek muze mi i genij pomoć dadu!
Pamet, što pisa, kud mi noga gazi,
nek ovdje vrijednost pokaže na radu!

»Pjesniče!«, rekoh, »što me vodiš, pazi,
da li je snaga dosta jaka moja,
prije no strmoj povjeriš me stazi

Silvijev otac, prica knjiga tvoja,
u besmrtni je svijet za živućega
još tijela pošo i uz čula svoja,

pa ako mu je protivnik zla svega
sklon bio, slavno misleći na djelo
i tko će izić i kakav od njega,

to bješe pravo, kad se sudi zrelo,
jer od njeg je, po višnjoj zapovijedi,
poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,


koji i koje, pravo reći vrijedi,
za sveto mjesto bjehu odabrati,
velikog Petra nasljednik gdje sjedi.

Na putu, kad ga tvoja hvala prati,
on o svom slavlju štošta doznat smjede,
što će i temelj papskom plaštu dati.

Kasnije tamo Sud Izbrani grede,
da jača vjeru, koja cilj imade,
da na put spasa svakoga dovede.

Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade?
Eneja nisam, nisam ni Pavao;
da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.

Jer strah me, kad bih na taj put se dao,
da ludo pođem; mudar si i bolje
shvaćaš no što bih ja to reći znao.«

Ko kad tko ne će, čemu se privolje,
pa s novih misli stari naum mijenja
i počinjati nema više volje,

i meni tako, dok razmišljah, jenja
na onom mračnom visu snaga živa
onoga prvog odlučnoga htjenja.

»Ako li shvatih, što u tebi biva«,
veledušnoga čuh gdje progovara,
»to ti se plahost sad u duši skriva,

što cesto takve zapreke nam stvara,
da stajemo pred časnim djelom kao
plašljiva zvjerka, kad je oko vara.

Da bi tog straha riješiti se znao,
čuj zašto dođoh i što slušah tamo
u prvi čas, kad bi mi tebe žao.

S onima bijah, što im nema kamo,
kad blažene čuh glas i lijepe žene,
takve, da željah služiti joj samo.

Od zvijezde jace sjale su joj zjene;
anđelskim glasom, nježna sva i draga,
u svom govoru prozbori spram mene:

»O mantovanska dušo svakom blaga,
što glas ti svuda traje još i neće
potamniti, dok svijetu bude traga,

moj prijatelj, al' ne prijatelj sreće,
do zapreka u pustu stiže kraju,
tako da natrag od straha već kreće,

i, strah me, tako luta u očaju,
da kasno stiže moja pomoć spora,
po onome, što o njem čuh u raju.

Sad pođi, pa mu snagom svoga zbora
i svim pomozi, da ne trpi štete,
da utjehe i meni dođe hora.

Ja sam Beatrice, što ti dajem svjete;
sa mjesta dođoh, kud težim ponovo;
iz mene zbori ljubav, što me krete.

Pred lice kad se vratim gospodovo,
hvalit ću često pred njim čine tvoje.«
I tad zašuti, a ja rekoh ovo:

»Kreposna ženo, jedina zbog koje
od svih stvorenja ljudski rod je veći,
pod najmanjim što krugom neba stoje,

za nalog tvoj sam tako haran sreći, da
najbrži bi posluh došo kasno,
i što god želiš, dosta ti je reći.

Al' kaži, kako bez straha i lasno,
siđe u ovo središte s visina
rajskih, kud opet natrag želiš strasno?«

»Kad želiš«, reče, »znati do tančina,
kazat ću kratko, zašto se ja amo
ne bojim zaći, sve do tih dubina.

Bojati se je one stvari samo,
što ima moc, da zlom nas kakvim mori,
od drugih zašto da se plašit damo?

A mene takvom bog milostiv stvori,
da nit sam vašoj na dohvatu bijedi,
nit za me plamen toga ognja gori.

U nebu žena plemenita sjedi,
što žali smetnju, koju ti spomenuh,
i blaži stroge božje zapovijedi.

Do Lucije sa molbom ova krenu
i rece: »Vjernog spomeni se svoga,
koji te treba baš u ovom trenu.«

Ko protivnica svega okrutnoga
došavši k mjestu, sjedjeti gdje svikoh
s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:

»O Beatrice, prava božja diko,
pomozi onom, koji se istačče
nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!

Ne čuješ li ga, gdje u jadu plače?
Zar ne vidiš, gdje sa smrću se bori
na riječi, od koje more nije jače?«

Nema ga, tko se tako brzim stvori,
da steče sreću il' da zlu uteče,
ko ja što siđoh, kada čuh što zbori,

sa mjesta, koje svatko blažen steče,
u skladne riječi uzdajuć se tvoje,
za tebe dične i svijet gdje ih reče.«

Kad svrši ovo objašnjenje svoje,
na stranu plačuć sjajne oči svede
i tim ubrza dolaženje moje.

I dođoh, evo, kako ona htjede:
zvijeri te oteh, što ti na put pade,
kojim se pravce uz brijeg divni grede.

Al' što je? Zašto, zašto sada stade?
Što srce misli kukavne ti plijene?
Kud muževnost i smjelost ti se dade,

kad tri se za te preblažene žene
u nebu brinu, a riječ moja gleda
k budućem dobru da ti pogled skrene?«

Kao što cvijeće klone s noćnog leda
i zatvori se, a kad sunce grane,
otvoriv čaške cvjetanju se preda,

tako se meni snaga vraćat stane,
a srce smjelost osjeti sve jaču,
pa ću ko covjek, kada dušom dane:

»O milosna, što pomože mom plaču,
a i ti, dobri, što se odmah trže,
kad njene riječi istinite začu,

toliku želju u srce mi vrže
riječima svojim, da mi poci godi
i naumu se prvom vratih brže.

Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi:
ti učitelj si, vođ i moj gospodar!«
Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,
strmim i divljim putem pođoh bodar.

EDGAR ALLAN POE

(1809-1849)

Anabel Li

U carstvo na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da večni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srećni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer večite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.
 

Annabel Lee

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in Heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the side of the sea.
 

Gavran

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

FREDERICO GARCIA LORCA

(1898-1936)

Oproštaj

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Večer

Tri velika jablana
i jedna zvijezda.
Tišina
nagrizana od žaba
nalik je na ispisani veo
sa zelenim mrljicama.
U rijeci,
suho drvo procvjetalo
u krugovima koncentričnim.
I sanjario sam iznad voda
o maloj crnki iz Granade.
 

Svetiljka

Oh, kako je utonuo u misli
plamen svetiljke!
Kao indijski fakir zuri nemo
u svoju sjajnu nutrinu od zlata
i zamuti se samo kada sneva
podneblja neka daleka,
bez vetra.

Ždral belo usijani
ključa semenka tmaste
u svome gnezdu
i cepteći,
kradom,
zaviruje u raširene oči
umrlog Cigančeta.
 

Luckasta pjesma
 

Mama,
hteo bih da postanem srebro!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!
Mama,
hteo bih da postanem voda!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!
Mama,
utkaj me u uzglavlje svoje!
To može!
Evo, odmah, dete moje!

Gitara

Počinje tužaljka gitare
Razbijaju se kupe praskozorja.
Počinje tužaljka gitare.
Zalud ju je šutkati.
Ne možeš jeušutkati.
Plače jednolična,
kao što plače voda,
kao što plače vjetar
na snježištu.
Ne možeš je ušutkati.
Plače zbog stvari dalekih.
Pijesak toploga Juga
što traži kamelije bijele.
Plače strijela bez cilja,
večer bez sutra
i prvu mrtvu pticu na grani.
Oh gitaro!
Srce ranjeno
sa pet mačeva.
 

A poslije

Iščezavaju
lavirinti
što ih vrijeme stvara.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iščezava
srce,
izvor želja.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.

Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

Izlazak mjeseca

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Niko ne jede narandže
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

Ljubavi moje krvi

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

Papirnata ptica

O, papirnata ptico!
Orlu dečiji
s perom od sloga
štamparskog,
bez gnezda
i bez druga!
Ruke tajanstvom okriljene,
ovilenjačene,
sazdale su te u sobnom miru
jesenje noći jedne
kad umiru
ptice,
i dugi lelek kiša s ulice
čini da zavolimo lampe svetlost meku,
srce i knjigu neku
beloputu..
Stvorena
tek da tren poživiš koji
u dvorcu od karata tu što stoji,
beo i krinu lelujavom sličan,
razmisljaš sama,
slepa
i bez krila,
o tome da si možda mogla biti
groteskni pajac što visi o niti,
barka, lišena cilja svog i puta,
što bez vesala i bez jedra luta,
ili magare tuzno
kog su deca mala
Pegazom svojim s podsmehom nazvala.
U tim mislima
i humora ima.
A ti, koju ćud slučaja načini
od kore znanja,
smeješ se sudbini
i vičeš: ''Beli cvet neće umreti,
neće umreti mali Luicito!
Jutro je večni,
večni izvor rose!''
No kako ne veruješ u ono što kažeš,
ni deca zato neće razumeti,
otkuda mrak što iza zvezda pada
i otkud mrak što u tvom dvorcu vlada.
Sa kulom od karata dokle pada
stanište tvoje plavo,
iznenada
jastreba vidiš gde se obrušava.
(O, tek rođena
peno, koja kola
nad uzburkanom vodom
živog bola!)
I nestaješ u tom plamenom kljunu
uz kikot dečji što sobom odzvanja,
dok tata ćuti, da se ne probudi
bol vetrom ljuskan u crnilu granja.
Klovnovska ptica iščezla je tako,
na drugom mestu opet da se javi,
noseći u svom kljunu tvoju dušu
feniksa večnog s nimbusom na glavi.
Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.
Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.
Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!
Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.
Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.
Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.
I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.
I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

Romansa  o Luni

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Školjka

Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevusilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu školjku.

Seviljska pesmica
U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.
A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)
U narandžama
jutro se ogleda.

Stari gušter

U suton vreo
na uskoj sam stazi
nečujnog,
nujnog,
don-Guštera sreo
(o, suzo krokodilska!)
nagizdanog,
s kravatom krutom
na plastronu žutom,
u sapo-klaku
i zelenom fraku.
Mada doteran tako,
sve je na njemu
tužno,
tužno bilo jako,
ko izgled nekog starog profeora.
Uvelim okom propalog artiste
pio je boju sutona što pada
vrh livada.
Mudrače zaneseni,
ćutnjom opijeni,
šta tražite sred ove staze
kojom gaze
kolone gluhe noćnih prividjenja?
Da niste pošli u večernju šetnju,
don-Gusteru?
Ili ste hteli
u taj suton vreli
da isprosite zadnju plavu paru
nebo što gasne u večernjem žaru?
Da vas sećanje u polje ne goni,
il' vam u uhu zvoni
strofa kakva fina
od Lamartina,
il' uživate
dok zadnje kantate
srebrnom žicom vezu ptice snene,
bezimene?
Možda se suncu divite što seda
i pred odlazak još jednom ogleda
lik svoj u oku vašem
(o, vi zablji zmaju?)?
(Gondole misli
bez vesala kruže
tamnim vodama
popaljenih duga).
Da ne tražite
guštericu kakvu,
zelenu kao klasje
mladog žita
ili ko rečne vlasi raspuštene,
što nekuda za danom minu
u daljinu?
Sunčane luče
zgasle su za humom
i stada dižu
prah rumenim drumom.
Vreme je kući.
Napustimo stazu
i mislima pogasimo svetiljke!
Pustimo oči samo
da se dive
zvezdama prvim visoku u zraku,
dok ih u mraku
love bez žurbe
i gutaju prvi svici
u živici.

Jednoj curi na uvo

Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.
Jer videh kako iz tvojih očiju
dva luda, mlada drveta mi mašu.
Od lahora, od srebra i zlata.
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.

Ponoćni vjetar

Previše se plašim
umrlog lišća,
plašim se livada
kad ih rosa kiti.

Ja idem da zaspim;
ako me ne preneš,
hladno ću ti srce
uz bok ostaviti.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!

Stavih ti đerdane
s biserjem od zore.
Zašto me ostavljaš
na putu da patim?
Kad pođeš daleko,
moja ptica plače
i vinograd zelen
neće vina dati.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!

Ti nikada nećeš
znati, sfingo snježna,
da sam te mnogo
volio u duši
u zore oblačne
kada kiša lije,
a s uvele grane
gnijezdo se ruši.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!


 

La casada infiel

Y que yo me la llevé al río
creyendo que era mozuela,
pero tenía marido.

Fué la noche de Santiago
y casi por compromiso.
Se apagaron los faioles
y se encendieron los grillos.
En las últimas esquinas
toqué sus pechos dormidos,
y se me abrieron de pronto
como ramos de jacintos.
El almidón de su enagua
me sonaba en el oído,
como una pieza de seda
rasgada por diez cuchillos.
Sin luz de plata en sus copas
los árboles han crecido,
y un horizonte de perros
ladra muy lejos del río.

Pasadas las zarzamofas,
los juncos y los espinos,
bajo su mata de pelo
hice un hoyo sobre el limo.
Yo me quité la corbata.
Ella se quitó el vestido.
Yo el cinturón con revólver.
Ella sus cuatro corpuios.
Ni nardos ni caracolas
tienen el cutis tan fino,
ni los cristales con luna
relumbran con ese brillo.
Sus muslos se me escapaban
como peces sorprendidos,
la mitad llenos de lumbre
la mitad Ilenos de frío.

Aquella noche corrí
el mejor de los caminos,
montado en potra de nácar
sin bridas y sin estribos.
No quiero decir, por hombre,
las cosas que ella me dijo.
La luz del entendimiento
me hace ser muy comedido.
Sucia de besos y arena,
yo me la Ilevé del iío.
Con el aire se batían
las espadas de los lirios.

Me porté como quien soy.
Como un gitano legítimo.
La regalé un costuiero
gfande de raso pajizo,
y no quise enamorafme
porque teniendo marido
me dijo que era mozuela
cuando la llevaba al río

GEORG TRAKL

(1887-1914)

Jugo

Mračan lelek u vjetru, zimski mjesečasti dani,
Djetinjstvo, tiho zamiru koraci duž crne živice,
Duga večernja zvonjava.
Nečujno ovamo stiže i bijela noć,

Pa u grimizne snove pretvara boli i patnje
Kamenog života.
Da nikad trnova bodlja ne takne tijelo što trune.

U snu duboko uzdahne tjeskobna duša,

Bolno zajeca vjetar u polomljenim stablima,
A posrće korotni lik
Majke kroz samotnu šumu

Ove nijeme žalosti; noći
Pune suza i plamenih anđela.
Srebrno se o goli zid razbija djetinji kostur.


Grodek

U predvečerje zveče jesenje šume
Od ubojitog oružja, zlatne ravnice
I jezera plava, a nad njima se sunce
Natmureno valja; noć prima u svoje tmine
Borce na umoru, vapaje divlje
Njihovih smrskanih usta.
A u dnu pašnjaka nečujno buja
Oblačje rujno, tamo je sada jedno gnjevno božanstvo,
I krv prolivena, i hlad mjesečasti;
Svi putovi vode u crno raspadanje.
Pod zlatnim granama noći i zvijezda,
Utihnulim lugom tetura sestrina sjena,
Ona ide da pozdravi duhove junaka, glave što krvare;
A tamne frule jeseni u trski tiho bruje.
O, gorda tugo! Vi mjedeni oltari,
Silna bol potiče danas taj žarki plamen duha,
Unuci nerođeni.


Proljeće duše

Krik iza sna; srlja vjetar crnim ulicama,
Treperi plavet proljeća kroz grane što se krše,
Grimizna rosa noći, a zvijezde posvuda gasnu.
Sinje svjetluca rijeka, srebrni odsjaj starih drvoreda
I tornjeva grada. O, blaga opojnosti
U čunu što mirno plovi i mračni dozivi kosa
U vrtovima djetinjskim. Već se truse ružičaste latice.

Svečano vode žubore. O, vlažne sjenke cvjetne livade,
Zvijer što kroči; mlado lišće, rascvalo granje
Dodiruje kristalno čelo; blistavi čun, zaljuljan.
Tiho zvuči sunce u ružičastom oblačju, nad brijegom.
Velika je tišina jelove šume, teške sjene kraj rijeke.

Nevinosti! Nevinosti! Gdje su strahotni putovi smrti,
Putovi sive kamene šutnje, klisure noći
I nespokojne sjene? Blistavi bezdan sunčeva svjetla.
Sestro, kad te nađoh na pustoj čistini
Šume, a bješe podne i šutnja zvijeri golema,
Bijelu pod divljim hrastom, srebrno je trnjak procvjetao.
Silovito preminuće i raspjevan plamen u srcu.

Tamnije okružuju vode lijepe igre riba.
Vrijeme žalosti, nijema prisutnost sunca;
Duša je samo stranac na ovoj zemlji. Sablasno tamni
Modrina iznad iskrčene šume, a dugo je
Odzvanjala mračna zvonjava u selu; spokojni ispraćaj.
Tiho cvate mirta preko bijelih mrtvačkih vjeđa.

Tiho šumore vode u kasno poslijepodne,
A tamnije prolistava šikara uz obalu, radost na ružičastom vjetru;
Nježno pjevanje brata na večernjem brežuljku.

De profundis

I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih -
Kako je ovo veče žalosno.

Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.

Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.

Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.

Hladonća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.

Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovu
Zvonjahu opet kristalni anđeli.

Elis

I

Savršen je pokoj ovog zlatnog dana.
Pod starim hrastovima
Pojavljuješ se, Elise, u počivanju kolutastih očiju.

U njihovoj se plaveti zrcali sanak ljubavnika.
Na tvojim ustima
Utihnuše njihovi rumeni uzdasi.

Izvuče ribar teške mreže, podvečer.
Dobar pastir
Svoje stado vodi rubom šume.
O, kako si, Elise, sve svoje dane valjano proveo.

TIho pada
Niz gole zidove plava spokojnost masline,
Zamire mračno pjevanje nekog starca.

U zlatnom čunu, Elise,
Ziba se tvoje srce na pustom nebu.

II

Nježna glazba zvončića bruji u Elisovim grudima
Uvečer,
Dok mu glava u crn jastuk tone.

Plava zvijer
Tiho krvari u guštari trnjaka.

Tu suro stablo u osami čami;
Njegovi plodovi plavi već su pootpadali.

Znamenja i zvijezde
Polako utonu u večernje vode ribnjaka.

Iza brijega već je stigla zima.

Plavi golubovi
Piju noću ledeni znoj
Što oblijeva Elisovo kristalno čelo.

Sveudilj hulji
Samotnik vjetar oko crnih zidina Božjih.

Psalam

posvećeno Karlu Krausu

Jedna svjetlost koju je vjetar ugasio.
Jedna zabitna krčma iz koje popodne pijan čovjek odlazi.
Jedan vinograd, ofuren i crn, s rupama punim paukova.
Jedna prostorija koju su mlijekom obijelili.
Mahnitac je preminuo. Jedan otok u Južnom moru
Za doček Boga-Sunca. U bubnjeve udaraju.
Muškarci izvode ratničke plesove.
Žene se njišu u bokovima na kojima su povijuše i plameni cvjetovi
Kad more pjeva. O, naš izgubljeni raju!

*

Napustile su nimfe zlatne šume.
Pokapaju stranca. Uto udari vatreno blistavi pljusak.
Pojavljuje se Panov sin u liku radnika s napisa
Koji prespava podne na usijanom pločniku.
Male djevojčice sred nekog dvorišta u ganutljivo sirotinjskim haljinicama!

Sobe ispunjene akordima i sonatama.
Sjene koje se grle pred oslijepljelim zrcalom.
Na prozorima bolnice griju se oporavljenici.
Kulja bijela para iz kanala okružena krvavim pošastima.

*

I opet tuđa sestra dolazi u teške snove nečije.
Igra se njegovim zvijezdama počivajuć pod grmom ljeskovim.
Student, dvojnik možda, dugo je promatra s prozora.
Njegov pokojni brat stoji mu iza leđa, ili silazi starim zavojitim stubama.

U zasjenku mrkih kestena lik mladog iskušenika blijedi.
Vrt je utonuo u predvečerje. Pod svodištem samostana lete netopiri.
Djeca pazikuće prestaju se igrati i traže zlato neba.
Završni akordi kvarteta. Slijepo djevojče trči drščuć kroz drvored,
A kasnije ko sjena tapajuć odmiče kraj hladnih zidina, okružena bajkama i svetim legendama.

*

Jedna prazna barka koja podveče plovi niz crne vode prokopa.
U tmuši starog skloništa za onemoćale raspadaju se ruševine ljudi.
Mrtva siročad leži u vrtu podno zida.
Iz sivih soba izlaze anđeli a krila su im poštrapana gnusom.
Crvi kaplju s njihovih požutjelih vjeđa.
Trg pred crkvom mračan je i tih kao u danima djetinjstva.
Na srebrnim tabanima klize mimo minuli životi,
A sjene prokletnika spuštaju se do voda koje uzdišu.
Bijeli čarobnjak u grobu igra se svojim zmijama.

*

Nad kosturnicom se nečujno otvaraju zlatne oči Boga.

HEINRICH HEINE

(1797-1856)

Azra

Kraj tanana šadrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.

Svako veče jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
Kako vrijeme prolazilo;
Sve je bljeđe, bljeđe bilo.

Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
"Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?"

"Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube."
 

Imaš biser

Imaš biser, dijamante
I sve za čim svijet uzdiše;
Ti najljepše oči imaš -
Moja mila, što želiš više?

Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i vječne pjesme -
Moja mila, šta želiš više?

Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, što želiš više?

Kad žena te izda

Kad žena te izda, ti na drugu tad
Upravi pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i seli!

I jezero modro ćeš naći. K'o krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplači ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.

I dok ćeš na strme se bregove pet,
Daščući gazit ćeš sporo.
Al' kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.

Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.

Lorelaj

Ja ne znam šta treba da znači
Ta tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.

Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brijega igra
Posljednji sunčev zrak.

A na tom brijegu se vidi
ljepote djevojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.

Sa zlatnim češlja je cešljem,
I pjeva još uz to,
A glas od pjesme zvuči
Silno i čudesno.

Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stijene ne gleda dolje,
Već gore gleda on.

I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.
 

U obliku nejednakom

U obliku nejednakom
Blizu tebe uvijek stojim
Uvijek tužim i ti uvijek
Bol zadaješ grud'ma mojim.

Kad kroz vrtove mirisne
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?

Kad ubereš ružu koju
Pa, s veseljem djetinjijem
rascipaš je, zar ne čuješ
Kako jecam bolom svijem?

I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?

Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.

Na moru

Plavo je more blistalo
U zadnjem sjaju dana;
Mi ćuteći smo sjedili
Kod sama ribarskog stana.

I magla bi, i huknu bič,
i galeb svud kružit' stade;
Iz tvog oka premilog
Za suzom, suza ti pade.

Ja vidjeh na ruku ti bijelu
Drobne su suze pale,
Ja kleknuh i s ruke bijele
Sve ispih suze male.

Od onog trena pust je život moj,
Duh mre u čežnjam' kobnim;
Ta nesreća i žena jadna
Otrova me suzama drobnim.

Na sjeveru divljem usamljen stoji

Na sjeveru divljem usamljen stoji
Na vrleti kamenoj – bor;
I drijema povijajuć osnježen grane
U rižu odjeven taj stvor.

I usnuo tako, u pustinji nekoj
U kraju gdje sunca je dom
Da sama i tužna, prekrasna palma
Raste na kamenu svom.

Otrovane su mi pjesme
 

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.

Čemu ta jedina suza?

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjev'o,
Uz koje sam jadovno plak'o.

Ona se gasi

Zastor je pao. Konac drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopo?
Po pljesku sudeć nije propo.

Priznanje zahvalnoga svijeta
Ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nijema
I žamora i svjetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
Odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
Na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
Štakori šuškaju parterom.
I vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
Ne može jadna sjati dulje,
Iako plamsati još kuša.
To svjetlo bješe moja duša.

U grobu

U tamni kad siđeš grob,
I ja ću- budno i sv'jesno-
U nj leći - al' tako da svaki moj ud
Uz tebe prione t'jesno.

I tebe svu blijedu i nijemu i hladnu
Grliti, stiskati ja ću,
Uz tebe dok ondje smrt ne nađem jadnu
U drhtanju, grču i plaču.

Ustaju mrtvaci. Ponoć je. -Roj
Mrtvaca, plešući, bludi.
Mi dalje ležimo u mračnome dnu.
Na tvojoj počivam grudi.

Ustaju mrci. Sudnji je dan.
Prima se kazna i plata.
Manite! - dalje ležimo mi tu
S rukama oko vrata.

HERMANN HESSE

(1877-1962)

Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Besmrtnici

Propinje se ka nama i kljuca
huk života iz zemaljskih dolja,
divlji urlik hiljadu nevolja,
pijan zanos što svijest zaobruča,
krvav dim sa pirova dželata,
grč naslade, srca koja tuku
neutolnom požudom, splet ruku
zelenaša, prosjaka, pirata, -
oh, taj uskomešani ljudski roj,
šiban strašću i bičevan strahom,
zaudara na trulež i znoj,
blijed i grubost spleću mu se s dahom
koji blažen i ostrvljen diše,
proždire se, pa se ispljuvava
smišlja novi rat dok pjesme piše,
rasplamsali bordel ukrašava,
mota, ždere, kurva se dok šeta
sred drečavog vašarskog veselja,
sred obmana svog dječjeg svijeta
što se svakom sa pučine želja
nov ukaže kao zlatan val,
i svakom se raspadne u kal.
Naš je stan pak usred obasjane
beskrajnosti eterske ledene,
ne znamo za sate niti dane,
za razlike čovjeka i žene.
Vaše grijehe, pohote, ubojstva,
vaše strepnje i nade u spas,
ravnodušni i puni spokojstva,
gledamo, kô sunca oko nas.
Zmaj nebeski sa nama se druži,
prozima nas vasionski led,
a oko nas sve u nedogled
kolo zvijezda bez prestanka kruži.
Dok gledamo mirno na vaš grijeh,
koprcanje i jad neizrečni,
nepomičan naš je život vječni,
hladan, zvjezdan naš je vječni smijeh.
 

 Ravena

Sve gospe u Raveni kriju,
uz dobok pogled, ljupke kretnje,
u sebi sećanja na prošlost
tog grada, praznike i šetnje.

A plaču tiho, poput dece,
ko iz dubina bol da klija,
i kad se smeju, to izgleda
uz tužni tekst svetla melodija.

I molitve će, poput dece,
nežno, s uživanjem da kažu,
i ljubavnu reč kazivati,
ne znajući da samo lažu.

I poljupce će hteti da daju
i neobično i predano,
o tom životu znajući samo
da svima nam je umreti.

Zavodnik

Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA.
 

Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
Od nje izgaram, ali za nju ne znam.
Ja sam bljesak, munja, vatra iz oblaka,
Ja sam vetar, oluja, ja sam melodija…

Ja samo uzimam ljubav
I upijam njenu slast,
Suze me vječno prate,
Jer vjeran nisam nikom, nit ikom pripadam.

Odan sam samo svojoj zvijezdi
Koja me na uništenje priziva,
Koja moj užitak u mučenje pretvara
A koju moje srce ipak voli i slavi.

Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sijem gorka zadovoljstva što traju tek tren,
Gospod moj i vođa je smrt.

Elizabet

Na tvoje ruke, usta i čelo
pada belo prolećno svetlo.
Poznajem tu nežnu čaroliju-
sa starih toskanskih slika.

Majska lepotice, dražesna i vitka,
u nekom drugom životu
za Boticelija si boginja bila
u cveće odevena.

Ti beše ona od čijeg pogleda
uzdrhta mladi Dante
i nesvesno, tvoje belo stopalo
našlo je put u raj.

Kao neki oblak beli,
na nebu visoko,
lepu, nežnu i daleku,
osećam te, Elizabet.

Oblak ide svojim putem
jedva da za tebe zna,
ali u snovima tvojim
odlazi u tamnu noć.

On plovi i srebrom svetluca...
i od tog časa,
za tim nežnim oblakom
uvek će u tebi ostati slatki žal.

Ponovni susret

Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme brise i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov je sjaj u nama.

Tajanstvene

U zanosu,
zaljubljene žene otkrivaju
svoju tajnu i ona je naša
za ceo život.
Jer, ako Ljubav obmanuti ume,
ako i Žudnja poznaje prevaru,
kada se sjedine lagati ne mogu.

Ti i ja smo se zakleli,
i Žudnja se s Ljubavlju stopila,
a ipak, nikad mi nisi otkrila,
tu nemirnu zagonetku ko si.
Za mene si večno ostala tajna!

Onda si iznenada otišla,
umorna od mene,
i tako mi nanela poslednju bol;
ali deo mene ostao je u tebi zarobljen.
Kad ugledam te izdaleka kako ideš vitka,
ja poželim tu nepoznatu lepu ženu
kao da jednom nismo bili par.

Da li si mogla da zaboraviš

Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
sa mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava,
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan,
sad siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov sjaj je u nama.

Suviše kasno

S čeznjom ti pridjoh
da ponizan te molim,
al` zanosu mom smejala si se
i moja ljubav za tebe
samo igra beše.

Sad umorna i zasićena,
dok tužne gledaju me
tvoje oči pune strepnje,
onu ljubav kojom davno
goreo sam, ti bi htela.

Avaj, od nje davno pepeo
posta, zaiskriti neće,
ona jednom tvoja beše,
sad je pusti da počiva sama.
 

U zanosu

U zanosu,
zaljubljene žene otkrivaju
svoju tajnu i ona je nasha
za ceo zivot.
Jer,ako Ljubav obmanuti ume,
ako i Zudnja poznaje prevaru,
kada se sjedine lagati ne mogu.

Ti i ja smo se zakleli,
i Zudnja se s Ljubavlju stopila,
a ipak, nikad mi nisi otkrila,
tu nemirnu zagonetku ko si.
Za mene si vecno ostala tajna!

Onda si iznenada otishla,
umorna od mene,
i tako mi nanela poslednju bol;
ali deo mene ostao je u tebi zarobljen.
Kad ugledam te izdaleka kako idesh vitka,
ja poželim tu nepoznatu lepu ženu
kao da jednom nismo bili par.
 

Abends

Abends gehen die Liebespaare
Langsam durch das Feld,
Frauen lösen ihre Haare,
Händler zählen Geld,
Bürger lesen bang das Neuste
In dem Abendblatt,
Kinder ballen kleine Fäuste,
Schlafen tief und satt.
Jeder tut das einzig Wahre,
Folgt erhabner Pflicht,
Säugling, Bürger, Liebespaare —
und ich selber nicht?

Doch! Auch meiner Abendraten,
Deren Sklav' ich bin,
Kann der Weltgeist nicht entraten,
Sie auch haben Sinn.
Und so geh ich auf und nieder,
Tanze innerlich,
Summe dumme Gassenlieder,
Lobe Gott und mich,
Trinke Wein und phantasiere,
Daß ich Pascha wär,
Fühlen Sorgen an der Niere,
Lächle, trinke mehr,
Sage ja zu meinem Herzen
(Morgens geht es nicht),
Spinne aus vergangenen Schmerzen
Spielend ein Gedicht,
Sehe Mond und Sterne kreisen,
Ahne ihren Sinn,
Fühle mich mit ihnen reisen
Einerlei wohin.

JACQUES PREVERT

(1900-1977)

Sjećaš li se, Barbara

Sjećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana
pokisla, ozarena, ocarana, pod krupnim kapima kise
sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjecas li se Barbara
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se Barbara,
ne ljuti se što ti kažem ti
jer ti kažem svakom koga volim
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se Barbara i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako srećnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara
velika je svinjarija taj Rat i šta je sa sobom
sada
pod kišom od gvozdja, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il je jos živ
Oh, Barbara
još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala
nekada
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, gvozdja, čelika, krvi
vec prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.

Za tebe, ljubavi moja

  Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

Poljubi me

To je bilo u jednoj četvrti u Gradu Svjetlosti
U kojoj je uvijek mrak i uvijek zagušljivo
I zimi i ljeti tamo je uvijek zima
Stajala je u stepeništu
On kraj nje a ona kraj njega
Osjećao se sumpor
Jer to popodne uništavali su stjenice
Govorila mu je
Ovdje je mračno
I zagušljivo
I ljeti i zimi ovdje je uvijek zima
Božija zvijezda ne svraća u našu ulicu
Mora da ima preča posla u bogatijim dijelivima
grada
Zagrli me čvrsto
Ljubi me
Ljubi me dugo
Ljubi me
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ovdje se umire od svega
Od toplote od zime
Ili se smrzavaš ili gušiš
Ovdje vazduha nema
Ako prestaneš da me ljubiš
Čini mi se umrijeću ugušena
Imaš petnaest godina imam petnaest godina
Oboje trideset
Sa trideset godina više nismo djeca
To su godine kad treba da se radi
To su godine kada se ljubi
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ljubi me.

Adrijen

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Šta se sve događa u jednom trenutku

Jedna lasta leti po nebu,
leti ka svome gnezdu
u kome su joj mali.
Ona im nosi suncobrane
stakliće lončiće trave
i mnoge stvari koje zanimaju decu.
U istome trenutku
dole u kući u kojoj je postelja
mladić jedan umire polako.
Na troroaru ispred vrata
zastaje neki tip u crnom
pa odlazi
dok iza ovih vrata
mladić ljubi devojku.
A mladić na postelji umire.
Lasta proleće ispred prozora
i baca poklone kroz okna i veli:
“Gle jedan kako umire“,
i ona leti sprat više
i tamo gleda kroz okno.
A tu
ubica sedi s licem u šakama
a žrtva leži u uglu zgrčena.
Još jedan mrtvac govori lasta.
Ubica sa licem u šakama
pita se kako da ode odavde...
Ustaje i uzima cigaretu
pa seda.
A lasta ga posmatra izdaleka
i najzad u svom kljunu nosi šibicu
pa kljunom kljuca u okno.
Ubica otvara prozor
uzima šibicu, hvata lastu
i pali svoju cigaretu.
Nema na čemu odgovara lasta,
to je bar najmanja stvar.
I odleće jednim treptajem krila.
A ubica zatvara prozor
seda na stolicu i puši.
Žrtva ustaje i veli-
Nezgodno je biti mrtav,
čovek je sasvim hladan.
A ubica žrtvi daje cigaretu
“Popuši jednu, zagrejaće te“.
I žrtva kaže hvala.
A ubica odgovra
“Oh to je najmanja stvar.
Zar vam ne dugujem barem toliko?!“
I uzima šešir i stavlja na glavu
i odlazi.
Korača ulicom
pa naglo se zaustavlja.
Misli na ženu koju je mnogo voleo
zbog nje je čak i ubio.
Istina on tu ženu ne voli već odavno
ali joj to nikad nije smeo reći
jer neće da joj učini nažao.
I tako s vremena na vreme
zbog nje tek ubije po nekog.
Njoj to čini veliko zadovoljstvo.
Radije bi umro nego ona da pati
zbog njega.
A nje se ne tiče šta muči ubicu.
A kad drugi pati,
on prosto poludi.
Kao da je ošinut.
Van sebe je
i čini šta bilo, gde bilo, kad bilo.
A onda se gubi naglo.

Svako vrši svoj posao.

Lov na kita

U lov na kita, u lov na kita,
Govorio je otac gnevnim glasom
Sinu Srećku pod šifonjerom,
U lov na kita, u lov na kita
Što nećeš
Da ideš, ej?
A što da lovim to živinče,
Ništa mi nije učinilo, tata,
Idi, ćale, lovi sam,
Kad ti se sviđa,
Ja više volim d' ostanem kod kuće s majkom
I bata-Gasom.
I otac na svom kitolovcu potpuno sam brodi
Po uzburkanoj vodi...
Otac na moru,
Sin kod kuće,
Kit van sebe.
Čorbaluk supe vruće
Prevrnu bata-Gasa.
Bura bila strašna,
Supa bila slasna.
Srećko seo pa se vajko:
Što ne odoh u lov, majko,
U lov na kita?
Zar priliku retku ja da upropastim
I brkove svoje kitom ne omastim?
Al' otvoriše se odnekuda vrata -
Mokar i zadihan pojavi se tata
Sa kitom na ramenu.
I na sto kita tresnu, životinju lepu
Plavooku,
Što se ne viđa svakodnevno
Pa reče plačevno:
Šta žurite, požurite,
Isecite ga, gladan sam, 'oću da jedem.
Ali naš Srećko ustade kao od bede,
Pogleda svoga oca u beonjače,
U beonjače plavih očiju,
Plavih kao u plavookog kita.
A što jadno živinče da sečem kad mi
Ništa nije učinilo?
Neću, uzmite moj deo, reče.
I na zemlju baci nož,
A kit nož dograbi kako ga opazi
I na oca jurnu, skroz ga proburazi.
Joj, joj, reče bata-Gasa.
Ovo meni na lov liči kad se love leptirići.
I evo
Evo Srećka gde čitulju sprema.
Dok majka zbog muža crninu oblači,
Kit dom razoreni gleda okom plačnim.
I odjednom zakuka:
Zašto ubih jadnog smetenjaka?
Goniće me odsad sila motornjaka,
Istrebiće celu moju retku felu.
Nasmejavši se preteće
Uputi se ka vratima,
Udovici uzgred reče:
Gospođo, ako me neko potraži,
Budite ljubazni i recite:
Kit je izašao, izvolite sesti
I sačekajte ga ako vam ne smeta
Vratiće se opet kroz petnaest leta...
 

Obletao je oko mene

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.

Barbara

Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest ce jour-lŕ
Et tu marchais souriante
Épanouie ravie ruisselante
Sous la pluie
Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest
Et je t'ai croisée rue de Siam
Tu souriais
Et moi je souriais de męme
Rappelle-toi Barbara
Toi que je ne connaissais pas
Toi qui ne me connaissais pas
Rappelle-toi
Rappelle-toi quand męme ce jour-lŕ
N'oublie pas
Un homme sous un porche s'abritait
Et il a crié ton nom
Barbara
Et tu as couru vers lui sous la pluie
Ruisselante ravie épanouie
Et tu t'es jetée dans ses bras
Rappelle-toi cela Barbara
Et ne m'en veux pas si je te tutoie
Je dis tu a tous ceux que j'aime
Męme si je ne les ai vus qu'une seule fois
Je dis tu a tous ceux qui s'aiment
Męme si je ne les connais pas
Rappelle-toi Barbara
N'oublie pas
Cette pluie sage et heureuse
Sur ton visage heureux
Sur cette ville heureuse
Cette pluie sur la mer
Sur l'arsenal
Sur le bateau d'Ouessant
Oh Barbara
Quelle connerie la guerre
Qu'es-tu devenue maintenant
Sous cette pluie de fer
De feu d'acier de sang
Et celui qui te serrait dans ses bras
Amoureusement
Est-il mort disparu ou bien encore vivant
Oh Barbara
Il pleut sans cesse sur Brest
Comme il pleuvait avant
Mais ce n'est plus pareil et tout est abîmé
C'est une pluie de deuil terrible et désolée
Ce n'est męme plus l'orage
De fer d'acier de sang
Tout simplement des nuages
Qui crčvent comme des chiens
Des chiens qui disparaissent
Au fil de l'eau sur Brest
Et vont pourrir au loin
Au loin trčs loin de Brest
Dont il ne reste rien.

JORGE LUIS BORGES

(1899-1986)
 

Nepoznata ulica

Golubijom polutamom
nazivali su Jevreji početak večeri,
kada senka još ne uspori korake,
a spuštanje noći se opaža
kao prijatna padina.
U tom času kad svetlost
ima finoću peska,
put me je vodio nepoznatom ulicom
otvorenom u plemenitoj širini terase
čiji su gipsani venci i zidovi imali
nežne boje kao samo nebo
koje je pozadinu činilo uzbudljivom
Sve - osrednjost kuća,
skromnost stubića i zvekira,
možda nada da će se pojaviti neka devojka na balkonu -
nadimalo mi je željno srce
kao bistra suza.
Možda je ovaj trenutak srebrnog sutona
preneo svoju nežnost na ovu ulicu
učinivši je stvarnom kao stih
zaboravljen i ponovo nađen.
Tek kasnije sam shvatio
da je ta ulica tuđa,
da je svaka kuća veliki svećnjak
u kome životi ljudi gore
kao usamljne sveće,
da svaki naš nepromišljeni korak
prolazi golgotama.


Truko

Četrdeset karata pomeralo je život
Amajlije od obojenog kartona
pomažu nam da zaboravimo svoju sudbinu
a veseli pronalazak
naseljava ukradeno vreme
kitnjastim dosetkama
domaće mitologije.
Na granicama stola
život drugih ljudi se zaustavlja.
Unutra je čudna zemlja:
pustolovine ponude i potražnje,
shaga asa pika
kao svemoćni don Huana Manuela
i sedmica herc koja zvoni nadom.
Divlja sporost
obuzdava reči
a kako se mogućnosti u igri
ponavljaju i ponavljaju,
noćašnji igrači
skupljaju nekadašnje štihove:
pokret malo, vrlo malo vaskrsava
pokolenja predaka
što zaveštaše Buenos Ajresu
iste stihove i iste vragolije

Svanuće

U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet
delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu
preti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!

Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slepih.


Ivanjska noć

Neumoljivi u blistanju zalazak
na oštrici mača razdaljine je slomio.
Blaga kao vrbik je noć.
Crveni pucketaju
kovitlaci uspalmtelih lomača;
žrtvovano drvo
gubi krv u visokim plamsajima,
živa zastava i ludo komešanje.
Tama je krotka kao daljina;
danas se i ulice sećaju
da su nekada bile polljane.
Čitave bogovetne noći samoća prebira
brojanicu od rasutih zvezda.

Ulica sa ružicastim dućanom

Već oči zagledaju svaki početak ulice
A suša naslućuje blisku kišu
Već su svi putevi blizu,
čak i put čuda.
Vetar donosi obamrlu zoru.
Zora je naš strah da postupamo drukčije.
i muči nas.
Hodao sam celu bogovetnu noć
i njen nemir me ostavlja
u ovoj ulici koja je kao i druge.
Evo opet na horizontu
spokojstvo ravnice
i utrina s travuljinom i žicom
i dućan koji svetli
kao sinoć mlad mesec.
Kao uspomena blizak mi je ovaj dućan na ćošku
sa dugim coklma i obećanjem dvorišta.
Lepo je posvedičiti te, večna ulico,
jer sam u svom životu video tako malo stvari!
Već svetlost vazduh brazada.
Moje godine su prevalile puteve zemlje i vode,
samo tebe osećam, mirna i ružicasta ulico.
Mislim, možda su tvoji zidovi začeli zoru,
dućane, što si čitavu noć osvetljen
Razmišljam i, pred ovim kućama, nalazim reči
da ispovedim svoje siromaštvo:
nisam gledao ni reke, ni more, ni planinu,
već stekoh poverenje svetlosti Buenos Ajresa
i skovah stihove svog života i smrti
od te svetlosti ulične.
Velika i napaćena ulico,
ti si jedina muzika za koju moj život zna.
Na horizontu jednog predgrađa
Pampa,
osećam tvoju širinu koja produbljuje pregrađa,
krv mi otiče na tvojim zalascima.
Pampa, čujem te u upornim misaonim gitarama
i visokim caricima i umornoj škripi
kola sa senom koja pristižu iz leta.
Pampa,
dovoljno mi je da vidim prostranstvo crvenog dvorišta
pa da osetim da si moja.
Pampa,
znam da te razdiru
brazde i izlokani drumovi i vetar menja.
Pampa, napaćena i muževna što si već na nebu.
Ne znam jesi li smrt. Znam da si mi u grudima.
Mitsko osnivanje Buenos Ajresa
Zar po ovoj reci snenoj i blatnoj
da mi osnuju otadžbinu dođoše pramci?
Šareni čunovi išli su po talasima
između plovećeg bilja tamne matice.
Pretpostavićemo, dakle, posle zrelog razmišljanja,
da je reka bila modrikasta kao da na nebu izvire,
a mala crvena zvezda označavala je mesto
na kome je Huan Dijas postio, a indijanci mrsili.
Izvesno je da je hiljadu ljudi i drugih hiljadu prispelo
po moru pet uštapa širokom,
punom nemani i sirena
i magnetnih stena što zaluđuju busolu.
Podigoše nekoliko jadnih koliba na obali,
zaspaše kao stranci. Kažu da je to bilo u Rijaučelu,
no to su izmišljotine sa Ušća.
U stvari čitava skupina kuća, i to u mojoj četvrti, u Palermu.
Jedna skupina kuća ali usred polja
izložena zorama, kišama i vetrovima.
U mojoj četvrti ta skupina još postoji:
Ulice Gvatemala, Serano, Paragvaj, Guručaga.
Ružičasti dućan je kao naličije karte
zasijao, u zadnjoj sobici zagalamili su uz truko,
ružicasti dućan se zakitio kavgadžijom
što se prsi na uglu, osion i grub.
Prvi vergl je horizont pozdravio
svojim varljivim raspoloženjem, habanerom, svirkom nerazgovetnom.
Celo stovarište je odobravalo: IRIGOJEN,
daleki klavir svirao je Soboridova tanga.
Trafika je zamirisala kao ruža
pustinjom. U jucerašnjici veče se skrilo,
nestvarnu prošlost podelili su ljudi.
Nedostajalo je samo jedno: pločnik na drugoj strani.
Pričaju mi da je Buenos Ajres nastao:
smatram ga večitim kao vodu i vazduh.

Elegija kapija

Francisku Luisu Bernardesu

Ovo je elegija
pravolinijskih kapija što bacahu senku
na nepopločani trg.
Ovo je elegija
koja se seća duge kose svetlosti
koju je zalazeće sunce bacalo na utrine.
(Samo u uličicama bilo je dovoljno neba
za celu jednu sreću,
a ograde su imale boju večeri.)
Ovo je elegija
Palerma obojenog nestalnošću uspomene
koji odlazi u malu smrt zaborava.
Devojke o kojima pričaju valcer da vergla
ili drske trube vozača
tramvaja šezdeset četvorke,
znale su kako je ljupko njihovo čekanje pred vratima.
To su bile utrine sa kaktusima
i neprijateljska obala Maldonada
- manje potok, a vaše blato, za vreme suše -
i nestašni pločnici na kojima je plamsao tango
i granica od gvozdenih pištaljki.
Bilo je srećnih događaja,
stvari koje su dušu samo veselile:
leja u dvorištu
i rasklaćeni hod nekog prijana.
Prvobitni Palermo, imao si
nekoliko milongi da se ohrabriš,
špila karata da ispuniš život
i nekoliko večnih zora da saznaš smrt.
Duži je bio dan na tvojim pločnicima
nego na ulicama u centru,
jer se u tvojim dubokim prozorima odomaćilo
nebo.
Kola sa mudrim bokovima
prolazila su tvojim jutrom,
a na uglovima su stajali razneženi dućani
kao da čekaju anđela.
Iz ulice u kojoj su zgrade na sprat (otprilike milja hoda)
krenuću da potražim uspomene u tvojim noćnim ulicama.
Moj zvižduk siromaha ući će u snove
ljudi koji spavaju.
Ona smokva što viri iznad zida
slaže se sa mojom dušom
i prijatnija je potojana ružičasta boja tvojih raskršća
no rumenilo mekih oblaka.

One noći kad su pored nekog na jugu bdeli
Letisiji Alvares de Toledo
Zbog nečije smrti
- tajne čije odsutno ime čuvam a čiju stvarnost
ne shvatamo -
jedna kuća na Jugu otvorena je do zore,
neznana kuća koju mi sudbina više neće pokazati,
ali koja me noćas čeka
sa budnom svetlošću u poznim časovima sna,
izmoždena od teških noći, jasna,
u svojoj preciznoj istinitosti.
Ka njenom od smrti otežalom bdenju koračam
ulicama neophodnim kao uspomene,
štedrim vremenom noći,
u kojoj se život oglašava
samo ljudskim prilikama iz predgrađa pored ugašenog dućana
i zviždukom jedinim na svetu.
Laganim korakom, u iščekivanju,
stižem do ulice i kuće i iskrene kapije koju tražim
i dočekuju me ljudi koji moraju biti ozbiljni
i koji su savremenici mojih predaka,
i izravnjujemo sudbine u jednoj odaji što gleda na
dvorište
- dvorište koje je u vlasti i sastavu noći -
i govorimo, jer stvarnost je ozbiljna, beznačajne stvari,
a ogledalo nam pokazuje bezvoljne i srebrne likove
i mate gutljaj po gutljaj meri uzaludne časove.
Diraju me sitne mudrosti
koje se svakom smrću gube
- navika na neke knjige, neki ključ, i telo među telima.
Znam da je svaka počast, čak i beznačajna, pravo čudo
a velika je počast učestvovati u ovom bdenju
oko onoga što se ne zna: mrtvaca,
bdimo ga pratimo i čuvamo u njegovoj prvoj noći smrti.
(Bdenje kvari lice:
oči nam se gase u visinu kao Isusove.)
A mrvac, neverovatni?
Njegova stvarnost je pod cvećem koje mu ne priliči,
a njegova mrtvačka gostoljubivost će nam ostaviti
još jednu uspomenu za večnost
i misaone ulice Juga da ih s vremenom zaslužimo
i beznačajni povetarac po čelu koje se priklanja
i noć koja nas od najveće teskobe oslobađa:
preopširnosti stvarnost.

***
Gledati rijeku od vremena i vode i sjećati se da je
vrijeme druga rijeka, znati da nestajemo kao rijeka i
da lica prolaze kao vode.
Osjećati da je bdijenje drugi san što sanja da ne sanja
i da je smrt koje se boji
naša put ona smrt svake noći, koja se
zove san.
Videti u danu ili godini simbol dana
čovekovih i njegovih godina, pretvoriti
razaranje godina u muziku, žagor i
simbol.
Videti u smrti san, u smiraju sunca tužno
zlato, takva je poezija, besmrtna
i siromašna. Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik.
Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi vidjeći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg 937

BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg . Nikog kraj tebe. Sinoć ubih čovjeka u bitci. Bijaše srčan i visoka rasta, iz glasovitoga roda Analfovog. Mač mu uđe u grudi, malo ulijevo. A on se skotrlja na zemlju i postade stvar, Gavranov plijen. Uzalud ćeš ga čekati, ženo koju vidio nisam. Neće ga prenjeti lađe što umakoše po žutoj vodi. U zoru, tvoja ruka će ga iz sna potražiti. Postelja ti je hladna. Sinoć ubih čovjeka kod Brunanbura.

Moje knjige

Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
isto toliko su dio mene kao i ovo lice
sa prosjedim zaliscima i sivim očima
koje uzalud tražim u prozorskom staklu
i koje opipavam zgrčenom šakom.
Ne bez izvesne logične gorčine
mislim da se suštinske riječi
koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
Tako je bolje. Glasovi mrtvih
reći će me zauvijek.

El mar

El mar. El joven mar. El mar de Ulises
Y el de aquel otro Ulises que la gente
Del Islam apodó famosamente
Es-Sindibad del Mar. El mar de grises

Olas de Erico el Rojo, alto en su proa.
Y el de aquel caballero que escribía
A la vez la epopeya y la elegía
De su patria, en la ciénaga de Goa.

El mar de Trafalgar. El que Inglaterra
Cantó a lo largo de su larga historia,
El arduo mar que ensangrentó de gloria

En el diario ejercicio de la guerra.
El incesante mar que en la serena
Mańana surca la infinita arena.

Trenuci

Kada bih svoj život
mogao ponovo da proživim,
pokušao bih u sledećem
da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da
budem tako savršen, opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego
što bejah, zaista,
vrlo malo stvari bih
ozbiljno shavatao.
Bio bih manji
čistunac.
Više bih se izlagao
opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina popeo,
više reka preplivao.
Išao bih na još više
mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više
sladoleda,
imao više stvarnih, a
manje izmišljenih problema.
Ja sam bio od onih što
razumno i plodno prožive
svaki minut svog
života; imao sam, jasno, i časaka radosti.
Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo;
nemoj propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli
bez toplomera,
termofora, kišobrana i padobrana;
kada bih opet mogao da
živim, lakši bih putovao.
Kada bih opet mogao da živim,
s proleća bih počeo
bosonog da hodim i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci
okretao, više sutona posmatrao i
sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali vidite, imam 85
godina i znam da odlazim.
Vru želje ko mlada vina
Ljubav krv nežno talasa...

Danas

Danas bih mogao...
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko...puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje šelo
smjesta povjetarac
ušuljavši se izmedj´ zavjesa
nošen mojom željom...
i srebrnom trakom mjeseca

 

LORD BYRON

(1788-1824)

Gle, ide lepa kao noć

Gle, ide lepa kao noć kraja
Zvezdanog neba, vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svetlost, licu dana,
Gde kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nežna
-Što tiho je, a reč ne gubi-
Smešci zbore i boja nežna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.
 

She Walks in Beauty

She walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes:
Thus mellow'd to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.


One shade the more, one ray the less,
Had half impair'd the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o'er her face;
Where thoughts serenely sweet express
How pure, how dear their dwelling-place.


And on that cheek, and o'er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!

Žena

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
Tko s uzdahom steć' želi ljubav njenu;
Zar mari ta za srce kog zaludi?
Obaspi hvalom svog idola zjenu;
Ne preponizno, jer će u tom trenu
Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

Atenska djevo, prije neg sati

Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bo,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć' što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem' Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

Nećemo više šetati po noći

Ne, nećemo više šetati po noći,
Do sitnih sati odlagati san
Ma koliko mi srce želelo poći,
Ma mesec sjao kao da je dan.

K'o mač po boju u korice što legne
K'o duša što grudi zna da smori,
Tako i srce mora da prilegne
I ljubav mora da se odmori.

Mada je noć za milovanje,
I mada prebrzo osvane dan,
Nećemo ići u ašikovanje
Kad mesec sija kao da je dan.

Da, mi nećemo lutati više

 Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mjesečina još uvijek sja.

Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mjesečine blistav sjaj.
 

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.

Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.

O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.

Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.

LOPE DE VEGA

(1562-1635)

Žena

Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.

Crnka

Bijela sam vam bila ja,
a kad žetva započela,
na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,
prije, kada nisam žela,
ali sunce nije dalo
da i dalje bude bijela
ova vatra moga tijela.
U svanuće mog života
kao ljiljan bijah bijela,
al me sunce ogrijalo
i tako sam pocrnjela.

Ići, ostati...

Ići, ostati, ostajuć otići,
pust otić, ići duše izgubljene,
slušati, vezan, slatki glas sirene
i od jarbola ne moći odići;

ko jedro gorjet i nestati tako,
na mekom pijesku gradit zdanja puka,
pasti s nebesa, biti vrag pun muka,
i za sve to se ne kajat nikako;

sam govoriti sred samoće mutne,
na vjeru tražit još strpljivost svetu
i vječnom zvati prolaznu ljepotu;

nijekat istinu, vjerovat u sumnje,
to je što zovu odsustvom na svijetu,
ognjem u duši, paklom u životu.

Pastiru

Pastiru, što si, uz prijazne zvuke,
probudio me iz sna dubokoga:
ti, što znak stvori od drveta toga
na kojem širiš svoje moćne ruke,

obrati na me oči milostivne,
jer te za kralja ljubljenog priznajem,
i da ću slijedit, riječ ti svoju dajem,
slatke ti zvuke i noge ti divne.

Čuj me, pastiru! Ti za ljubav stradaš,
pa nek te grijeh moj previše ne boli,
jer prijatelj si duša pokajanih.

Pričekaj,dakle; čuj plac mojih jada.
Al kako da te za čekanje molim,
kad znam da čekaš nogu prikovanih

Zar sam ja vrijedan

Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?
Isuse moj, ta što te k meni nosi,
te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,
provodiš noći zimske pune tame?

A srce nije moglo da se gane,
i ne otvorih. Kakve li sljepoće,
ako zbog mene, od mrzle hladnoće
sasušiše se tvoje čiste rane!

Koliko puta anđeo mi reče:
o dušo, priđi prozoru svojemu,
vidjet ćeš, čeka, pusti ga unutra!

Ljepoto rajska, i svako sam veče
zborio: »sutra otvorit ću njemu«,
da bih to isto rekao i sutra.

Vitez od Olmeda

U noći ga pogubiše,
dičnog viteza,
taj ponos Medine
cvijet od Olmeda.

Javiše mu sjene
da ne smije izaći,
upozoren bješe,
da će ga zlo snaći,
dičnog viteza,
taj ponos Medine
i cvijet od Olmeda.

Život

Čovječji život, kako Sokrat zbori,
kada poslovnost mučna njim ovlada,
potok je što se razlijeva i pada
dok se s olujom bijesnom mutan bori.

A život onog što mir sebi stvori
sličan je blagom izvoru iz hlada
koji grgoljav, tih i prepun sklada
kroz šarno cvijeće sveudilj žubori.

O kakvo li je bogatstvo i sreća
za onog koji samo dobro cijeni
kada slobodu u duši osjeća.

Jer poslovi su vazda otrov ljuti!
Blažen tko živi ko izvor maleni
što spor i miran nikad se ne muti!

MIHAIL LJERMONTOV

(1814-1841)

Jedro

Na modrilu se jedro bijeli,
na moru pustom, magičnom,
što u daleku svijetu želi,
što ostavi u kraju svom?

A vali plešu, vjetri ječe,
i svija se i škripi stijeg,
o jao — ne želi ono sreće,
nit od nje vodi njegov bijeg!

Nad njime sunca zlatni traci,
pod njime blistav modri vir: —
u bure prkosno se baci,
ko da u burama je mir!

Stance

Zavičajne čame dosta mi je,
dalje, dalje, u krvavi boj.
Tu će, možda, prestati da bije
srce, koje lik ispuni tvoj.

Ne, ja tvoje ljubavi ne tražim,
neću da te strašću uzburkam;
smrt i krv bih da gledam, da blažim
i prelivam svojih grudi plam.

Neka padnem u ljutom ograšju.
Neće mene oplakati svet,
nikog više neće svojom strašću
potresati ovaj život klet.

Leta mladih sveta obećanja
sudbina će prekratiti tu
gde ću se bez misli, bez roptanja
smiriti u žuđenome snu.

Ali ako u snu tom pečalni
san ljubavni dalje snivam ja,
ako li mi ko pratilac stalni,
sudbom poslat, lik tvoj svuda sja;

ako onde sred dalekih strana
gde se duša nada naći lek,
ne iščezne trag dubokih rana
koje usud nanese joj prek;

o, pogledom tad ozari lepim
onog koga vuče gorda strast,
ko od ljudi i muka ne strepi
i za domovine pašće čast;

ko je nekad, s tajnim ushićenjem,
kroz suza te posmatrao roj,
i budeći ljudsko sažaljenje
tako osmeh voleo je tvoj.
 

Oblaci

Oblaci nebeski, vječiti putnici!
Ko đerdan bisera preko plavih stepa
jurite vi, kao i ja, prognanici
u tu zemlju južnu sa sjevera lijepa.

Tko li vas to goni: Odluka sudbine?
Il zavist potajna? Il glas zlobe žive?
Il ne podnosite zločina težine?
Ili prijatelja laži zajedljive?

Ne! Vama dodija žeđ tih njiva gladnih...
Strasti i stradanja — tuđa su vam ona!
Vi, vječito slobodni i vječito hladni,
nemate domaje, nemate progona.

I pusto, i tužno

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit - al koga? Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Hrid

Zlaćani oblačić noćivaše
na grudima hridi-velikana;
na put pođe još za jutra rana,
po plaveti veselo igraše.

Vlažan trag tek osta u mrštini
starog kama. On osamljen stao,
dubokim se mislima predao,
i tihano plače u pustinji.

Kad talas krene

Kad talas krene preko žute njive
I svježa šuma zvukom vjetra pirne,
A u vrtu se tamno-plave šljive
U blagoj sjeni lišća kriju mirne;

Kada, mirisnom rosom umivena,
U rujno veče il u jutru plavom,
Ispod grma mi đurđica srebrena
Predusretljivo nakloni se glavom;
Kad hladan izvor zapleše kroz dragu,
U mislima mi mutne snove niže

I šumori mi tajanstvenu sagu
O mirnu kraju iz kojega stiže.

Tada se smiri moja muka mnoga,
Na čelu bore postaju sve manje,
I obuzme me neko sretno stanje,
A sred nebesa ja ugledam Boga.

Zbogom, Rusijo ...

Zbogom, Rusijo, ti prljava
zemljo robova i gospode,
zbogom i vi, odijela plava,
i ti, njima poslušni rode.

Možda ću iza kavkaskog zida
pobjeć od tvojih paša svih,
od svevidnoga njina vida,
ušesa njinih sveslušnih.

Prorok

Otkako mi je vječni sudac
Sveznanje dao svog proroka,
U očima ja ljudi čitam
Stranice zlobe i poroka.

I objavljivat ljubav stadoh,
Nauk pravi Istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajuć zavjet Iskonskoga
Tu sva me bića slušat znaju,
I same zvijezde slušaju me,
Dok radosno trepereć sjaju.

A kada opet užurbano
Ja probijem se bučnim gradom,
Starci uz osmijeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
Budala, htjede uvjerit nas
Da Bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i gô, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!"
 

 Песня

Ликуйте, друзья, ставьте чаши вверх дном,
Пейте!
На пиру этой жизни, как здесь на моем,
Не робейте.
Как чаши, не бойтесь все ставить вверх дном.
Что стоит уж вверх дном, то не может мешать
Плутам!
Я советую детям своим повторять
(Даже с прутом):
Что стоит уж вверх дном, то не может мешать.
Я люблю очень дно доставать на пирах
В чаше!
И даже в других больше нежных местах
У П....е.
На дне лишь есть жемчуг в морских глубинах!

PAUL CELAN

(1920-1970)

Fuga smrti

Crno mleko zore pijemo ga uveče
pijemo ga u podne i izjutra pijemo ga noću
pijemo i pijemo
kopamo grob u vazduhu tu nije tesno
U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kada se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
to piše i izlazi pred kuću i svetlucaju zvezde zviždi svojim psima da priđu
on zviždi Jevrejima da izađu hajde kopajte grob u zemlji
naređuje nam a sad muziku za ples

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te izjutra i u podne pijemo te uveče
pijemo i pijemo
U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kad se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
Tvoja kosa od pepela Sulamko kopamo grob od vazduhu tu nije tesno

On viče zabodite dublje u zemlju a vi drugi pevajte i svirajte
hvata se za gvožđe u opasaču vitla njime njegove oči su plave
zabodite dublje ašove vi drugi dalje muziku za ples

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne i izjutra pijemo te uveče
pijemo i pijemo
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko sa zmijama se igra
Viče svirajte umilnije tu smrt smrt je majstor iz Nemačke
on viče zagudite dublje na violinama pa ćete se vinuti u vazduh kao dim
pa ćete imati grob u oblacima tamo vam neće biti tesno

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne smrt je majstor iz Nemačke
pijemo te uveče i izjutra pijemo i pijemo
smrt je majstor iz Nemačke njegovo oko je plavo
olovnim zrnom te pogađa zanavek te pogađa
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
huška svoje pse na nas poklanja nam u vazduhu grob
sa zmijama se igra i sneva smrt je majstor iz Nemačke

tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko

Usred šumova, kao naš početak
u provaliji,
u kojoj ti mi pripade,
opet navijam kutijicu
što svira - ti
znaš: onu nevidljivu,
onu
nečujnu.

Kako izumireš sebe u meni:

još u poslednjem
izlizanom
čvoru daha
ti se nahodiš
sa
krhotinama
života.

Gde se zaboravih u tebi,
ti postade misao,
nešto
šumori kroz nas oboje:
šeta prvo
od poslednjih
krila,
zarasta mi
krzno preko
olujnih
usta,

Marijana

Bezjorgovanska tvoja je kosa, tvoje lijepo lice od ogledal
Od jednog oka ka drugom oku prelazi oblak, kao Sodoma prema Babilonu:
on komada kulu kao da je od lišća i bjesni uokolo sumpornog grma.
Tad ti sijevnu jedna munja okolo usana - taj ponor s ostacima violine.
Snježnobijelih zuba netko gudalo povlači: O, najljepše pjevaše trstika!
Ljubljena, ti takoder, ti si trstika, a mi svi kiša ;
tvoje je tijelo vino bez premca i mi lijevamo pehare na desetine;
barka u žitu tvoje srce, mi veslaci prema noći;
vrč plavetnila, ti poskakuješ lagano iznad nas, a mi spavamo…
Pred šator primice se satnija, a mi te kucajućc' peharima u grob nosimo.
Na pločniku svijeta sad odzvanja tvrdi talir snova.

PABLO NERUDA

(1904-1973)

Svidjaš mi se kada šutiš

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

Tijelo žene

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

Ove noći

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: "Noć je posuta zvezdama,
trepere plave zvezde u daljini."
Noćni vetar zviždi nebom i peva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima poput ove, držao sam je u naručju.
Koliko puta je ljubih ispod beskrajnog neba.
Volela me je, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči?
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam. Osećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao inje na travu.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Moja duša je tužna što je nju izgubila.
Kao da je žele približiti, moje oči je traže.
Srce je moje traži, a ona nije uz mene.
Ista noć u crno oblači ista stabla.
Ni mi, koji smo nekad bili, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam samo voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripašće drugome. Kao što je nekad pripadala
mojim poljupcima.
Njen glas, njeno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćim poput ove držao u naručju
duša je moja nesretna što je nju izgubila.
Mada je ovo posljednja bol koju mi zadaje
i poslednja pesma koju za nju pišem.

Mome su srcu dovoljne

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši
 

 Poema 6

Te recuerdo como eras en el último otońo.
Eras la boina gris y el corazón en calma.
En tus ojos peleaban las llamas del crepúsculo.
Y las hojas caían en el agua de tu alma.

Apegada a mis brazos como una enredadera,
las hojas recogían tu voz lenta y en calma.
Hoguera de estupor en que mi sed ardía.
Dulce jacinto azul torcido sobre mi alma.

Siento viajar tus ojos y es distante el otońo:
boina gris, voz de pájaro y corazón de casa
hacia donde emigraban mis profundos anhelos
y caían mis besos alegres como brasas.

Cielo desde un navío. Campo desde los cerros.
Tu recuerdo es de luz, de humo, de estanque en calma!
Más allá de tus ojos ardían los crepúsculos.
Hojas secas de otońo giraban en tu alma.

Noćas bih mogao napisati stihove

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer:
"Noć je posuta zvezdama,
Trepere modre zvezde u daljini.
Noćni vetar kruži nebom i peva."

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je,
a ponekad je ona i mene volela.

U nočima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubih je, koliko puta,
ispod beskrajnog neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene
Velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam,
osečati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu,
još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini neko peva. U daljini.

Duša je moja nesrećna što ju je izgubila
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voleo!

Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.

Drugome. Pripašće drugome.
Ko pre mojih poljubaca.
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista,
no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!

I jer sam je u noćima poput ove
držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
i poslednji stihovi koje za nju pišem.

PAUL VERLAINE

(1844-1896)

 Zaboravljeni napjevi

1.

To je zanos i čeznuće,
ljubavno je to klonuće,
to su šume u drhtanju
pod dodirom od lahora,
to su sitni glasi zbora
što pjeva u sivom granju.

O šumore svježi, boni!
To žubori i romoni,
slično ko da plače trava
kad lahori kroz nju hode...
il se to pod virom vode
šljunak nijemo odronjava.

Ova duša što se čuje
kako sneno jadikuje,
to je naša, je li tako?
Duša moja, duša tvoja,
pune tiha, čedna poja
što bruji kroz veče mlako?

2.

Nazirem evo u tom žamoru
glasova drevnih obrise fine,
a kroz sjaj glazbe iz daljine,
blijeda ljubavi, buduću zoru!

Srce i duša, puni nemira,
sada su poput dvostrukog oka
gdje kroz dan mutni, iz duboka,
drhturi arija sviju lira!

Ljubavi plaha, umrijeti nijemo
od smrti što se samotna klati
s njihanjem starih i novih sati!
Ah, od zibanja da poginemo!

3.

Plače u srcu mome
ko što nad gradom kiši;
kakve me tuge lome
rujuć po srcu mome?

O slatki šume kiše
vrh zemlje i krovova!
Za srce što izdiše
o pjesmo tihe kiše!

Kako bez smisla plače
sred srca koje grca.
Zar prevara se zače?...
Taj bol bez smisla plače.

O, jad me teški ubi
jer ne znam zašto srce
nit mrzi niti ljubi,
a ipak jad ga ubi.

4.

Vidite, treba nam oproštenje dati,
tako ćemo sreću osjetiti jaču,
pa nek nam je život pun sumornih sati,
bit ćemo bar dvije duše koje plaču.

Mi, duše sestrinske, o da pomiješamo
s nejasnim željama dječja uživanja:
pobjeći od ljudi i žena nekamo
u zaborav novi sveg što nas proganja.

Nek smo dva djeteta il djevojke dvije,
opijene ničim, svime začuđene,
koje idu da ih mlado hrašće skrije,
čak ne znajuć da su grijeha oproštene.

5.

Klavir što ga ljubi jedna ruka mila
sja se sred sutona sivkasto-rumena
dok nečujno, kao laki lepet krila,
arija starinska, dražesna i snena
odajom tumara kao zaplašena
kroz miris što ga je Ona ostavila.

Što li znači ova zipka iznenadna
koja moje jadno biće ljulja samo?
Što hoćeš, ti Pjesmo vesela i skladna?
Što si htio, nježni, neodlučni poju,
koji ćeš sad zamrijet u prozoru tamo
odškrinutom prema malom perivoju?

7.

O kako moja duša vene
zbog jedne, zbog jedne žene.

Ne nađoh mira ni slobode,
premda mi srce od nje ode,

premda mi srce, duša, zjene
daleko bjehu od te žene.

Ne nađoh mira ni slobode,
premda mi srce od nje ode.

A bolno srce, uzdišuć,
duši mi reče: Jel l' moguć,

je l' zbilja moguć - poslije sveg -
taj gordi bijeg, taj tužni bijeg?

A duša reče srcu: Zna li
da smo u čudnu zamku pali,

te smo prisutni, njoj odani,
premda daleki i prognani?

8.

Beskraj čame puca
u pustoj ravnici,
snijeg sakrit u tmici
ko pijesak svjetluca.

Posve su u tmini
bakrene visine,
a mjesec se čini
da živi pa gine.

Gle sive hrastove
gdje iz šume blize
ko oblaci klize
i kroz maglu plove.

Posve su u tmini
bakrene visine,
a mjesec se čini
da živi pa gine.

O vrano sipljiva
i mršavi vuci,
u toj zimskoj muci
što li s vama biva?

Beskraj čame puca,
u pustoj ravnici,
snijeg sakrit u tmici
ko pijesak svjetluca.

9.

Slavuj koji s visoke grane gleda dolje
misli da je pao u vodu. Na vrhu je hrasta pa
ipak se plaši da će se utopiti.
CYRANO DE BERGERAC

Poput dima mru sred rijeke zamagljene
od stabala sjene;
a grlice gore sred stvarnoga granja
pune su jadanja.

Često, o putniče, kraj taj što siv biva
tebe vidje siva,
a u lišću plačuć tvoje su se čule


San mračan i težak

San mračan i težak
na život mi pade:
spavajte: sve želje,
spavajte: sve nade!

Već ne vidim ništa,
ni lijepa ni ružna
ne sjećam se više...
O prošlosti tužna!

Koljevka sam samo
koju ruka njiše
u podrumu tamnom:
tiho, samo tiše!

Drage ruke

O, nekad moje, drage ruke,
toliko divne i malene,
poslije zablude nesmiljene
i svih bezdušja i sve muke,

poslije svih luka i gradova,
i pokrajina i zemalja,
otmjene ko u kakva kralja,
o drage ruke mojih snova.

Ruke u snu, na mojoj duši,
znadem li što ste izvoljele
u doba podle buke vrele
reći toj duši što se ruši?

Zar lažu moje slutnje čedne,
pune duhovnog srodnog stanja
i materinskog pomaganja,
ljubavi prisne, nepregledne?

O patnjo dobra, grižnjo naša,
sni blagi, ruke posvećene,
o ruke drage i čašćene,
pružite kretnju koja prašta!


Ars poetika

Muzika nek te prva brine
i zato Nepar nek ti pjeva
što mutan lakše se prelijeva,
a sve bez poze i težine.

Kad biraš riječi, nek ti godi
da ih ne biraš bez prezira:
siva nas pjesma više dira,
kad se Nejasno s Jasnim vodi.

To su za velom oči krasne,
sjaj dana kada trepti zrakom,
il na jesenskom nebu mlakom
u plavoj zbrci zvijezde jasne.

Nek nam je još i Preljev dan,
jedino preljev, a bez Boje!
Samo preljevi lako spoje
flautu s rogom, san uz san.

Od Dosjetke ti bježi smjele,
od kruta Duha, Smijeha gnjila;
s njih plaču oči Plavetnila;
sve je to luk iz proste zdjele!

Rječitost zgrabi, vrat joj stezi!
Pri radu ti se često sjeti
i Rimu malko opameti,
jer pustiš li je, ona bježi.

Za grijehe Rime nema riječi!
Zar gluho dijete, Crnac ludi
taj jeftin nakit nama nudi
što pod turpijom prazno zveči?

Muzike još i sveđ i dugo,
da stih ti kao smion važi
leteć iz duše koja traži
druge ljubavi, nebo drugo.

Nek stih ti bude avantura,
u hitrom vjetru jutra rasut,
od kog metvica i smilj cvatu...
Sve drugo je - literatura.

Kaledioskop

U ulici jednoj, sred sanjana grada,
bit će ko kad prođe ovaj život strašan:
trenut istodobno žestok i nejasan...
O sunce u magli koja se raspada!

O krik s mora, zvuči što ih šuma lije!
Bit će kao da nam ništa nije znano;
iz metampsihoza buđenje lagano:
stvari bit će iste više nego prije.

U ulici posred grada začarana
orgulje u suton napjeve će mljeti,
mačke će se na sve šankove popeti,
limene će glazbe ići sa svih strana.

Bit će tako kobno kao da se mrije,
na licima suze od slatkoga plača,
smijeh prepun jecaja u lomu kotača,
dozivanje smrti da dođe što prije.

Neke drevne riječi ko uvelo cvijeće,
od plesova čut ćeš buku uzavrelu,
udovice nose cekine na čelu,
roj se prostakuša med kurvama kreće,

koje se muvaju, strašni klapci s njima
i lišajni starci, bez obrva, bijeli,
dok na drugom kraju narod se veseli
uz bljesak raketa i miris urina.

Bit će kao onda kad se od sna budi
i ponovno zaspi i ponovno sniva
te ukrase čudne, pune cara živa,
ljeto što nam travu i zuj pčela nudi.


Bijeli mjesec

U šumi blista
mjesec bijeli,
od svakog lista
glas se seli
kroz snene grane..

O moje lane.

U dno zrcala
smirene bare
sjena je pala
vrbe stare
gdje vjetar zove...

Čas je za snove.

Beskrajna sada
meka tišina
kao da pada
ozgo s visina
gdje zvijezda sja se..

To divan čas je.


Mon ręve familier


Je fais souvent ce ręve étrange et pénétrant
D'une femme inconnue, et que j'aime, et qui m'aime, Et qui n'est, chaque fois, ni tout ŕ fait la męme
Ni tout ŕ fait une autre, et m'aime et me comprend.

Car elle me comprend, et mon cśur, transparent
Pour elle seule, hélas ! cesse d'ętre un problčme
Pour elle seule, et les moiteurs de mon front blęme,
Elle seule les sait rafraîchir, en pleurant.

Est-elle brune, blonde ou rousse ? Je l'ignore.
Son nom ? Je me souviens qu'il est doux et sonore
Comme ceux des aimés que la Vie exila.

Son regard est pareil au regard des statues,
Et, pour sa voix, lointaine, et calme, et grave, elle a L'inflexion des voix chčres qui se sont tues.

RABIDRANATH TAGORE

(1861-1941)

 Čeznem

Čeznem da ti kažem najdublje riječi
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem
tajnu svoju sali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznam da ti kažem najvjernije riječi
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi
što imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se
da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače
srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju
čine da je bol vječito svjež.

Druga bezimena

Nikada ne kažeš riječ koju bi trebalo.
Da te ne bih ocijenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomiješao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtjev veći je od prohjteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

***

Moje srce , ptica divljine ,
našlo je svoje nebo u tvojim očima.
One su kolijevka jutra.
One su carstvo zvijezda.
Moje su pjesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo,
u njegovo bespuće.
Pusti me samo da dijelim njegove oblake,
da širim krila u sjaju njegovoga sunca.

Prijatelju moj

U nedeljnom hladu kišnoga jula
koračaš tihim korakom, nem kao noć,
i mimoilaziš strazu.
Danas je jutro zatvorilo oči, i ne haje
za užurbanu viku glasne košave;
preko uvek budnog plavog neba
prevućen je gust veo.
U šumama su umukle pesme,
a na svakoj kući vrata su zatvorena.
Ti si usamljeni putnik pustim ulicama,
O, moj jedini prijatelju, najmiliji,
na kući je mojoj kapija otvorena
ne mimoiđi je kao san.

Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noći
na svom ljubavnom putu?
Nebo stenje kao neko ko očajava.
Noćas mi ne dolazi san.
Neprestano otvaram kapiju
i gledam u mrak, prijatelju moj!
Ne mogu ništa da poznam pred sobom;
pitam se gde je put tvoj?
Na kojoj tamnoj obali crne reke,
na kojoj dalekoj ivici hučne šume,
kroz koji varljivi ponor senki
tražiš svoj put ka meni, moj prijatelju !

U prvom osvitu čuh šapat;
trebalo je da odjedrimo ti i ja,
i niko drugi na svetu nije smeo znati
o tom putovanju našem bez kraja i cilja.
Na tom beskrajnom okeanu,
pored tvog pažljivog osmeha
pesme su moje nabujale u melodije
slobodne kao vali,
slobodne od svih stega reči.
Zar još nije vreme ? Zar još ima posla?
Gle, veče se naglo nad obalom,
i pri svetlosti koja izdiše
ptice se morske vraćaju gnezdima svojim u letu.

Ko zna kada će se odrešiti lanac
i kada će se čun,
kao poslednji odsev zalazećeg sunca,
izgubiti u noći…?

Gradinar

Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbe - vreme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija
nežni cvet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da propustim
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leđa?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.

Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmehni se moja zlatna jeseni;
dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Dođi i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.

Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste
mi vi ceo svet.
Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti
rešen,
ne dopustiti nikome da te teši.

Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oči k mojima.

Ja mogu samo svoje suze da obrišem
i da izmenim melodiju svoje pesme:
Jer je vreme kratko!

***
Ruke nam se obavijaju, oči nam se upijaju, tako počinje povijest naših srca...
Noć je u martu, mjesečina svjetli;vjetar nosi slatki miris žene;moja svirala leži na zemlji zanemarena, a tvoj je cvjetni venac nedovršen.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pjesma.
Tvoj preves boje šafrana opija mi oči. Vijenac jasminov, koji si isplela za me, opija mi srce drhatom kao hvala.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog skrivanja;nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti i poneka tek, slatka, besmislena kavga.
ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pjesma.
Nikakve tajne izvan sadašnjice;nikakve borbe oko nemogućeg; nikakve sjenke iza ljupkosti; nikakvo pipanje u dubinama tame.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pjesma.
Mi ne lutamo iz riječi u vječito ćutanje;ne podižemo ruke svoje u prazninu za stvarima izvan nade.
Zadovoljni smo onim što dajemo i onim što dobijamo.
Nismo iscijedilii posljednju kap radosti da iz nje pravimo vino patnje svoje.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pjesma.

***

Nikada ne kažeš riječ koju bi trebalo
Da te ne bih ocjenio, izmičeš mi na tisuću
strana.
Da te ne bih pomješao s mnogima, stojiš odvojena.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikada ne ideš putem koji bi trebalo.

Tvoj prohtjev je veći od prohtjeva drugih, zato
šutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne mariš za moje
darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikada ne uzimaš što bi trebalo.
 

Čini mi se da sam te morao voljeti

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

***
Gradinar, 41. pevanje

Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek, ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

 Ako me ikada ne pozoveš

Kad mojih stopala više ne bude
u prašini puta ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupio i prodao
poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru
i povratcima kući u suton
bude došao kraj,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Kada prah bude prekrio
strune mog instrumenta,
i gušteri se
po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Muzika neće ćutati
u flauti života,
a sati će teći
neprekidno brujeći.
Skele će biti pune,
kao danas što su,
ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
Goveda će pasti,
govedari će se igrati na livadama.
A šta ako me se ne budeš setila,
ako me nikad ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Ali ko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imaću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i večito ću se na suncu kretati.
Šta onda ako me se ne setiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogled ka zvezdama?

Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pesmu.

 

RAINER MARIA RILKE

(1875-1926)

Ozbiljan čas

Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.

Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.

Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.

Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.

Ja živim u krugovima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.
 

Samoća

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

Ostavljen na planinama srca

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
posljednje naselje riječi, a još više,
ali i on majušan, posljednji
zaselak osjećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cvjeta ponešto;
iz nijeme litice cvjeta raspjevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svijesti,
kreće poneka bezbjedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali nezaštićen, ovdje na planini srca.
 

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Usamljenik

Kao neko kom su okeani znani
ja sam uz ljude večno zavičajne;
njima na stolu stoje puni dani,
a meni je daljina znak pun tajne.

U moje lice seže svet za mene
pust kao Mesec; oni, pak, ne daju
samoću niti jednom osećanju
i sve su njine reči nastanjene.

Stvari što sobom poneh iz daljine
bile su zveri prepune lepote
sred preogromne svoje postojbine - ;
a ovde dah susprežu od sramote.
 

Završna pjesma

Smrt je velika.
Mi pripadamo njoj
i onda kad je veseo naš glas.
I kada nam se čini da smo
usred života, ona smjelo svoj
tužni i plačni diže poj
usred nas.

Pjesnikova smrt

On ležao je. Obraz mu je bio
odbojan, blijed na strmim jastucima,
svijet otkad i svijest što se o njem ima,
preoteta osjetilima,
bešćutnoj pade godini u dio.

A znanci nisu imali na umu
koliko Jedno bješe on sa svime;
jer sve: taj ponor, ova polja s njime
i vode ovo lice bili su mu.

O lice mu je bila sva daljina
što ni sad još napustila ga nije;
a maska koja turobno mu mrije
otvorena je, nježna ko nutrina
nekoga voća što na zraku gnjije.

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
k'o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Jesen

Lišće pada, pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.

I teška zemlja pada noću
iz svih zvijezda u samoću.

Svi mi padamo. I moja ruka pada.
Pogledaj druge: pad je u svima.

Pa ipak postoji Jedan na nebesima
koji blagom rukom svakim padom vlada.

SERGEJ JESENJIN 

(1895-1925)

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Ti ne voliš i ne žališ mene

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

Osećam


Osećam, draga, osećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.


Jesenjih se noći sećam
dok senke breza kruže.
Što dan nije bio večan,
a mesec blistao duže.


Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svetu."


I danas lipa cveta
i osećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga leta
cvetove na tvoj pramen.


Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vernošću ne muči me,
vernost svaka meni smeta.
Ko pesnika rodiše me,
ljubiću te k'o poeta.

***

Neka zvoni pesma,
nek se pesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.


Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

Ispovijest huligana