Minijatura
kao ovlašnim dodirima prstiju
u neke bludne noćne sate
dotakne me i probudi
tvoje ime
snen šapat
u polumraku sobe
stapa se s molitvom neba,
s kišom
što vani jesen sriče
Obale jula
modrim putevima
daljine odnose brodove
neko odlazi
neko se nekome vraća
mi ostajemo tu,
na obali jula,
u blaženoj šutnji ljeta
sa slanim bojama sutona
na našoj koži
sa vjetrom
što nemirne dječje stope
posprema u pijesku
mi ostejemo tu,
s koferima
svih radosti i tuga
putnika i povratnika
kao čuvari
modrih puteva
kojima daljine brodove odnose
Ponoćna dilema
mislili smo da suviše znamo
baš o svemu
i da smo danas
sigurno sklonjeni i zaštićeni
u svojim iscrtanim krugovima
mira i dosade
obmanuli jedan surovi život
da smo se
ovako nemirima nedokučivi
ispeli na uzvišenja zrelosti i neranjivosti
kako bi se, tako,
u samozadovoljstvu
mogli nadmeno podsmjehivati
svemu što služi bolu i patnji
vjerovatno,
sve bi bilo mnogo bolje
da nismo ništa mislili i ništa znali,
da smo se samo
prepustili slabostima u nama
Plavi blues
Iskapava još jedan dan
polumrakom se misli
kao u boemskom pijanstvu sapliću
od zida do zida
ti čudni slijepci
što izlaz ne traže
već čekaju te i sanjaju te
u plavim zvukovima bluesa
Ti gaziš još jednu mjesečinu
negdje,
s ispruženim rukama mjesečara
bježiš iz snova
lutaš krovovima poznatih sistema
bosa
po užarenom limu istinskog života
i ne čujes da traže te
plavi zvukovi bluesa
Možeš li prekoračati sudbinu
pobjeći, tako bosa, od svog bitka
i prokletstva
putevima tuđeg smisla
usjecima
kroz tuđe dane i noći
a da ne poželiš
postati zanavijek utopljenik
u plavim zvukovima bluesa
Misao
U kasne sate,
kad samoća, s glasom sobne studeni,
priziva melanholiju
uvučem se u misao o Tebi
kao u toplu postelju,
kao u utrobu majke.
I sve potpuno nestane
da sve samo postane
jedan san sa izgubljenim budjenjima.
Pogled
Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.
Lo squardo
Guarda dalla la finestra!
Dalla strada vuota
ti guardano da qualche parte i miei occhi.
Dolcemente.Come se si imparassero di tenerezza.
Ascolta il silenzio!
Sentirai il mio sussurio.
Quieto.
Troppo quieto.
Come se le parole si imparassero a parlarti.
Prevod Violeta M.
A glance
Glance from the window!
From the empty alley
my eyes look upon you from somewhere.
Gently. As they have learned to caress.
Hearken to the silence!
You will hear my whisperings.
Quiet.
Absolute quiet.
As the words have learned to speak to you.
Prevod R.Wilson
Ein Blick
Blicke aus dem Fenster!
Von der leeren Gasse
schauen dich von irgendwo meine Augen.
Sanft. Als lernten sie Zärtlichkeit.
Erlausche die Stille!
Du wirst mein Flüstern hören.
Leise.
Ganz leise.
Als lernten die Worte zu dir zu sprechen.
Prevod H.Weinberger
Dani
Prikradu se, odnekud, izdaleka
neki čudni dani
zaboravljeni u osami vremena,
davno već prošli
a da i dogodili se nisu.
Putuju i prolaze
bez satnica i samilosti
duž zapuštenih tračnica sna
poljima rastrgnutih svitanja
šumama u prolaznost obojenim
kroz svjetlost
očiju koje te traže.
Bezbroj i jedna
Bezbroj me očiju gledaju
a niti jedan pogled nije tvoj.
Bezbroj prolaznika čujem
a niti u jednom tvoga glasa nema.
Odlazim u snove
onaj najljepši dio sebe
slaveći svetu pustoš u njemu
jer osjeċam
jedino, jedino tebe.
Ponekad
Ponekad,
dok zvuci klavira donose
nemire Betovenove duše,
stihovi Jesenjina sjećaju na juče,
rijeka odnosi zadnje sate dana
pomislim
da donijeće te suton
iz nekih svojih skrivenih boja.
Ponekad,
dok tuga uvlači sjene na zidove
igra se obrisima puste sobe
pomislim
da donijeće ti korake
iz nekog svog skrivenog mira.
Susret
Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu
Nešto
Nešto u meni
još tebi se nada.
A posrću dani
tumaraju noći
i prvi snijeg pada.
Nešto u meni
još na tebe čeka.
A promiču sjene
curi sivilo neba
i lijeno teče zelena rijeka.
Nešto u meni
Sve je što imam.
Satenski stihovi
Ne volim je
Daleku i nepoznatu
Skrivenu
U očima neuhvatljivih boja.
Ne volim je
Plahu i ustreptalu
Skrivenu
U svakom mom nemiru.
Ne volim je
Svijetlu i nedodirljivu
Skrivenu
U svakoj uzavreloj riječi.
Jedino više
Na svijetu mrzim sebe
Što noćas
Lažem
Bezočnije nego ikad.
Ugodjaj
Na jastuku tvoj san
kosa rasuta svuda po meni
lice
blaženo ti spava
u zjenicama mojim.
A samo duša nestašno se poigrava.
U ruci tvoja ruka
toplinom sniva na dlanovima
disanje
ušutkava sobni mir
u treperenju modre noći.
A samo duša nestašno se poigrava.
Jesenja
Ljeto je Tvojih osmijeha
šapata i snova,
ljeto istina i nevinih grijehova.
Ljeto je
s oblacima od srebra
u čijoj utrobi
putuju snene sive kiše
sanjaju
kapljičasti let nebom
i mir u tvojoj kosi.
Sva ćeš biti kišna.
Samo par kapi na usnama
mokra,
ostavićeš za mene
da skinem s njih
sve dodire rane jeseni.
Tišina
Ako ikada odeš,
ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.
Ako ikada odeš,
ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.
Ako ikada odeš,
ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.
Ako ikada odeš,
ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.
Posljednji stihovi
Kada se
u posljednje snjegove na planinama
zariju rasanjeni dodiri sunca u martu
čekaćeš me
sama na cesti od pustoši
sva predana ranom proljeću
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više doći neću.
Kada se
u sparne tišine ljeta
uvuku zalutali, nabrekli oblaci
čekaćeš me
sama na kolodvoru bez vozova
sva predana milovanju julske kiše
a dobro znaćeš
da doći neću nikad, nikad više.
Kada se
u prezrelo rumenilo jeseni
zadomi ona tuga sive samoće
čekaćeš me
sama na raskrsnici izgubljenih puteva
sva predana žutim mirisima noći
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više neću doći.
Kada se
u pucketanju novembarske vatre
zalelujaju prve pahulje zime
čekaćeš me
sama na prozoru bez svitanja
sva predana strepnji za novi dan
a dobro znaćeš
da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam.
Elegija
Kroz dan od pripaljene cigarete
ispraćąm njene korake u odlaženju
u utonuće, u jesen
Moj pogled od lišća što se koti po stazi
kroz uzdrhtale breze u venama
vidi daleka svitanja
jutra
kada sam ubirao njen osmijeh
kao jabuku
noći
kada sam osmijeh vraćao nebu
da njime zvijezde topli
Kroz dan od dogorjele cigarete
ostaje samo elegija
na nekom drevnom jeziku bez riječi
u utonuću, u jeseni
Iza
Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja
Iza svega
Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene
Pored života
Putuje sjenka
da nadje mjesto za sebe.
Zalud.
Nema distance.
Jedan podij za sve živote,
mizanscen za svakog glumca
maska za svako lice
kostim skrojen za svaku igru.
Kada se pogase svjetla,
zavjese spuste,
horovi ućute i zaspu šaptači,
ostaćeš mali sanjar
usamljen, stvarni ti
kojeg centrifuga uvijek vraća nazad,
na podij,
nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mesto
negdje, bilo gdje, pored života.
Čovjekov dom
Čekanje
već davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
što s čovjekom žive
samo još kao navika gledanja,
tek da bi pustoš naličila nečemu
Život navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
čovjeka i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoću kao kišnicu.
Allegro
u prokletstvo
neka odu jalove svetice
a
kurve da nam rađaju djecu
jer
utrobe njihove su čedne
kao samoća
u nepamćenje
neka propadnu hohštapleri misli
a
luđaci da nas putevima vode
jer
svijest je njihova svijetla
kao snoviđenje
u kletvi
neka nestanu uškopljeni anđeli
a
bog da jedino grešnicima vjeruje
jer
istina njihova je čista
kao lik čovjeka
Ti
Ti si bila tu, oduvijek
negdje
u kutku nepoznatog mene
kao sjena,
kao skriven život
kao tajna potpunosti
možda
su te tek odveli putevi
na neko
sasvim drugo mjesto
no, sjenka
tvoja nepomična sjenka
ostala je
tu,
duboko u kutku neznanog mene
da jednom otvori
skrovitu
zakopanu svjetlost
ti si bila tu, oduvijek
negdje
na počivalistu za žudnje
ni mašta,
ni stvarnost
tek žena
koja čuva tajnu postojanja
smisao
svega u meni lijepim što postoji
Što
u paučini,
u ustajalom vremenu
trošim posljednje ostatke sebe
i tek
u umorne dane
s okna
što zure u mene
bacam sve te riječi
noćima
zrak što su obesčastile
laži
omorom što tumaraju
kao aveti
i lica,
tudja lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove
u snu
u čekaonici Tebe
slušam uplašen vjetar
što cvili cestom
i nosi misao
kao snovidjenje
da krenem
ka sjeveru
da nadjem te
možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven
način na koji volim
svrha
svega što bio jesam
svega
što sada nisam
Mrak i svjetlo
Tama iznad svjetla.
Gase se zvijezde,
nestaju u treptajima od umora
Mjesec klone
plavetnilo gubi u nedokučivosti
Velika ruka
sklanja sunce sa istoka
Svijeće
dogorijevaju i umiru
Lampe
po prozorima
izdišu i postaju staklo.
Svjetlost kroz tamu
U daljini kao ženu vidim
Koračam
kroz planine i kroz korove
kroz zidove i kroz vode
kroz nebo i kroz borove
Dodirujem je
s rukama čeznje
s usnama žudnje
s pogledom slutnje
kao da ishodište milujem
U tami
Žena, znojna i topla
postaje svjetlo zvijezde
sjaj mjeseca, krug od sunca
razbuđen treptaj svijeće
trag lampe na prozoru
U mojim prstima
U sred zemlje
u sred svemira
u sred vječnosti.
|
