Cipele

Cipele. U uglu. Na počivalistu za odbačene. Zaboravile su poodavno svoj ulašteni gizdav hod. Prašnjav, dotrajao demode oduvijek je znao da sve linije kretanja gospodara nisu ni bila kretanja. Stajale su u opsjeni hoda i raspadale se skupa s njim. On, u svom uglu ,možda, još vjeruje da postoje druge cipele što znaju hodati izvan granica. Crne cipele , pak, znaju da će se vratiti reciklirane u iste korake drugog gospodara i da će, kada postanu nastamba za kiše, ponovo doći u svoj ugao, na počivalište za odbačene.

 Čaša

Njeno prozirno truplo čeka crvenilo vina. Tajnu sunca i tajnu rađanja. Šapati sa ruba stropoštavali su se u njenu utrobu i živjeli tamo kao laži, kao čežnje, kao nemiri, kao mrtve nevažnosti. Čuva ih i čeka nove. Sterilna kučka sve to negdje krije i nadmeno me motri sjajnim zjenicama stakla. Noć je. Bacam je o zid i žmureci jezivo se smijem da nadglasam njen lomljiv vrisak. Rasuta po sobi kučka je joŠ moćnija. U svako parče nastanjuje mjesečinu i ždere sve ono što sam htio ostaviti za sebe, da se sačuvam u postojanju.

Cigareta
 

Jutro dimnog mira. Nikotinsko razjedanje utrobe za iskorak u dan. Kao da ždereš samog sebe. Nezdrav oćut zadovoljstva za osjećanje potpunog ja, za potrebu da se oglasi svaka nit bolesnog tkiva. Kroz plavičast treptaj ukazuje se beznačajnost riječi. Šutnja dobija apsolutnu vrijednost i svaka misao stvorena u njoj neku svoju iskonsku tajnu plamenog žiška. Gasi se u staklu sićušno tjelašce dogorjelog tebe i radja strast feniksa da iz pepela iznikne novi put kroz misli, novi obris tvari koja nosi tvoje ime, tvari koja se razlaže u supstanci šutnje.
 

Sat

Zidni sat. U tami. U prostoru šutnje. Aveti metalnog zvuka tumaraju između zidova. Cvile duše progutanih vijekova. Klatno u svojim amplitudama nema milost, ni za mrtve, ni za rođene. Jednolični ritam. Nestajanje kao drevni sistem. U meni se raspada trenutak po trenutak. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo, samo je trajanje u otkucaju zidnog sata.
Kružni tok triju mačeva. Sječiva. Svako u svojoj putanji. Oštar brid stići će jednom posljednje čekanje. Muk u samoći sobe ostat će da živi u vječnom metalnom zvuku, ispod sata, ispod giljotine.

Nož

Naliči na kuhinjskog vuka. Sam. Uzvišen u čeličnoj tvrdoći. U ruci nikada ukroćen, mada se poslušno zariva u boju ubijenog mesa i ima nevjerovatan sluh za nove forme svega što umire pod njim. Ipak, to je samo rutina postojanja. Njegova kreacija mnogo je ambicioznija. Živo meso. Zariti se u nečije toplo tkivo i na oštricama spojiti pogled bola i pogled mržnje u jedno. Bačen u trenutku kajanja cinično će se smijati tuđoj slabosti i uživati u krvi što će se sasušiti na njemu i postati samo mala, ništavna mrlja.
 

Zimska pisma
                     
 1.
 Opustjelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plešu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zašto gledam ravnodušno bijeli tango? Zašto ne znam sanjati ona predgrađa, mjesta vječitog čekanja, gdje pišu se najduža i najljepša zimska pisma? Čini se da je čovjek nadživljen. Ništa ljudsko u njemu više nema smisla. Tek, sa postiđenom sjetom, pomislim na neposluh naših duša. Smijale su se baš ovim lekcijama po kojim nam se danas životi odmotavaju. Učili su nas mali ljudi tajnama velikog življenja. Mi nismo htjeli naučiti nista. Udisali smo život kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim čulima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa životima od svih onih naučenih lekcija koje nismo ni slušali. Mrznemo skupa sa svim razgolićenim tajnama postojanja i teškim zaboravom na nekad davno udahnut okus života. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju čudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta kojih više nema i koja , možda, nikada nisu ni bila stvarna. Mjesta su popločana našim htijenjima. Stjecišta izgubljenih duša, gdje se svi vraćamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tužna prostanstva našeg mimoilaženja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Sam. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadašnje male nemire podijeljene s vama. Ničega preoznatljivog. Ničega više nema na mutnoj površini svijesti. Potom, umoran, prateći svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto. Skrovito stanište za moj novi, naučeni života. Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjećam baš ničim.
 Mirisom mastila udahnem nestale dane. Sav postanem mastilo zimskog pisma koje će, možda, naći vaše nepoznate adrese i otići bijelim usjecima duž utihle ulice.
 
 2.
 Po zidovima promiču sjenke nekog starog Godoardovog filma. Skriven medju njih djetinjasto pokušavam pobjeći i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki. U susjedstvu neko sluša Rahmanjinova. Sonata. Zašto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srećan? Ti zvuci kao da kidaju život. Bole. U boli te bar malo ima.
 Sa prozora zgrade preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta.
 Sve se stišaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u svoje sivilo. Dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma.
 
 3.
 Noćas se sjećam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokušati sjećati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da ću utonuti u neizbježnost patetike i smiješni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica. Ne mogu ih se više sjetiti. Znam da su bila drugačija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nešto najljepše ikad stvoreno. Mogli smo im se smiješiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i čekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sačuvati. Lutaju sada rasuta posvuda. Tuđa, neprepoznatljiva i nikome draga naša lica.
 Imali smo imena. Ne pamtim ih više. Znam da su bila raznolika i melodična. I živjela su samo kao imena. Obična imena. Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Riječ. Imena su nam počela umirati. Postala su ružni znaci naših prepoznavanja u različitosti.
 Imali smo riječi. Kada nismo znali njihova značenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih osluškivali kao pjesmu svemira i savršeno ih razumjeli. Gospode, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vječnosti! Potom, došla je šutnja. Kao podlac. U prezrenju tuđih sami smo onijemili i pobacali samoživim rukama sve te darove riječi. Danas nam ni vlastite riječi podjednako ne znače ništa koliko i tuđe.
 Imali smo moć da stanujemo u snovima. Siromašni podstanari u savršenoj raskoši. Plaćali smo stanarinu vjerom u uzvišeno pozvanje svojih lica. Vjerom u riječi i imena. Vjerom u vječnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tačku svjetlosti, gdje su se dodirivali svi naši, kao more ustalasani životi.
 Noćas, kada ne postoji niti djelić nas, niti išta za što bi mogli reći da je naše, ja ću biti vaše i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Riječ što je dostojanstveno živjela na usnama. Biću mali, smiješni podstanar nestalog života, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma.
 
 4.
 Tiho je. Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izašli gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogućnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o čovjeku. Otišli smo različitim cestama, vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti. Imali smo zakon nužnog za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali. Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz naše podstanarske sobe, nismo ponijeli najvredniji dio sebe. Sada više i ne lutamo. I ne tražimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta. Dovoljno nam je hladno da bi ikada poželjeli toplinu drugih.
 Možda ćeš se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš. Možda ćeš se nasmijati patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Možda, čak, nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska pisma.
 Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre. Lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima činila ih istim. U pucketanju te vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao, naša imena su postojala jedno uzvišeno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega više nema i nikoga se ne može sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim plamičcima vidjet ćeš naše, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog života.
 Ne znam što ćeš osjećati. Ne znam ni kako ćeš preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu. Ne znam ni da li ćeš i ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo. Jedino znam da ja ne smijem prestati čekati. Ne smijem prestati vjerovati da zimska pisma još postoje i putuju.
 

Ponoćni voz za Zürich

Tijesan hodnik ponoćnog voza za Zürich stjecište je našeg mesa zbijenog u znojne dodire. Postelja za polusne blijedih spavača na putnim torbama. Usjek međusvjetova, gdje razdvajaju se misli i gube u metežu motiva rasutih po našim južnim očima.
Prostor je samo privid u tijesnom hodniku ponoćnog voza za Zürich. Ritualno pomjeraju se sjenke u ritmu metalne simfonije tračnica. Munjevito promiču slike noci na oknima zamagljenim našim dahom. Srebrne konture planina titraju na umornim licima ukletih hodača svijetom. Na kraju noći crveno se slute kolodvori u svitanju. Tamo, strpljivo nas čekaju neposatojanosti i neizvjesnosti naših života.

Ruke

Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Ruke postavljaju putokaze. Putokazi od svjetlosti u beskraju.Vode nas do druge polovine našeg raspolućenog bića.Vode nas do drugog, davno izgubljenog komada duše.Postoje ruke. Nevidljive. Ruke čudnog vajara. Ruke koje strpljivo sve komadiće slažu u vječnosti svaki djelić ljubavlju blagoslove. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.

Između dilema

Prezirem svoja buđenja,
duga i mučna,
taj jutarnji ritual
promjene svjetova,
tu beskrajnu igru
vječnog mraka
s vječnom svjetlošću

Čovjek je, možda, davno
došao iz sna
zaboravio
put za povratak
a još teži vratiti se
u početak sebe
i zauvijek ostati
u svom iskonu,
u snu.
 

Ipak, uvijek i iznova otvaraš oči i na zjenice ti se već, s jutra, hvata plavičasta katodna svjetlost televizora , teška i smrdljiva skrama nekog života kojeg dušebrižnici i mudraci nazivaju našim i stvarnim! Što je tu stvarno? Što je tu naše ? Samo zlo u bezbroj varijacija i čovjek u jednoj, otužno posivjeloj tački. Ništavan. Sjeban. Zloupotrijebljen. Odbačen. Markiran za odstrel. Ne želiš li biti lovina moraš stati na stranu vlastitih gadova. Moraš biti gad kao i oni. Moraš prezirati one koji su tuđi i drugačiji, koji imaju drugačije navike i odrastanja, koji drugačije drže ruke u molitvama istom gluhom i nehajnom Bogu.

u potrebi da osjetim
bar nešto znano i blisko
pripaljujem cigaretu
raskužujem prostor oko sebe
miris posteljine
znoj svog tijela
vlagu svoje sobe
i podsvjesno vjerujem
da zaklonjen gorčinom dima
ostajem bar negdje zaboravljen,
negdje između buđena i sna.
Uzalud.

Nema medjuprostora.

Pomislim, kako bi bilo preći liniju iza koje je zaborav. Ostaviti iza sebe sve naučeno, sve usvojeno, sve nametnuto, sve predodređeno, sve ono što si ti, sve ono što nikako nisi smio biti. Na tren, samo na tren osjetiti se čovjekom. Čistim. Ničim uprljanim. Sresti istinskog čovjekolikog sebe i dodirnuti, bar na tren, ono što si mogao i što si trebao biti.
 

Čeka te Tvoja misao. U truležu vlage Tvojih zidova. U Tvom oku. U Tvojoj šutnji. Čeka te, i pomisliš kako je dobro to što nekoga imaš. Ipak, ne smiješ se osloniti na nju, vjerovati u nju i prepustiti joj se bezazlen. Počet će da živi u Tebi, da te urušava i slabi.


sačuvaj nas , Gospode,
od onih koji mržnju nose
od onih koji zlu služe

sačuvaj nas, od nas samih

sačuvaj nas, Gospode,
od onog koji milosrđe daje
od onog koji ljubav stvara

sačuvaj nas, od Tebe samog
 

Zaludna je vučja glad našeg ega, zaludna koliko i žeđ naših sujeta. Mi, nikada, do kraja, nećemo znati izreći sebe. Upravo to, Neizrecivo, smo istinski mi. I sebi, i drugima potpuno neznani. To, Neizrecivo, teži nas izdići iznad svih naših slabosti i sačuvati od nebitnosti kojima se danonoćno potčinjavamo. To, Neizrecivo, vodi nas u susret konačnoj istini i konačnom sučeljenju sa stvarnim Ja.